Branko Brezovec (režija i dramatizacija) i Stanko Juzbašić (skladatelj) oblikovali su predstavu Krležino divot pismo nadahnuti kolažiranim pismom, zapravo svitkom dimenzija 115 cm x 42 cm, koje je hrvatski književnik Miroslav Krleža (1893.-1981.) uputio prijatelju, srpskom nadrealisti Marku Ristiću (1902.-1984.) u hotel „Plitvice“ na Plitvičkim jezerima . Milanka Todić u tekstu Miroslav Krleža i Marko Ristić: sine- stezija tekstualnog i vizuelnog piše da se Krleži, svjesnom moguće cenzure, za komentar o Španjolskom građanskom ratu „izbor atinarativnog postupka, kakav je kolaž, nametao kao nužnost“. Krležino obraćanje jasno pokazuje simpatiju koju gaji prema mlađem kolegi (u Zaostavštini Marka Ristića u Arhivu SANU u Beogradu pohranjeno je 68 dokumenata, dopisnica, pisama i telegrama, koje je Krleža slao Ristiću u razdoblju od 1934.-1939.) a dizajn pisma pravda dostupnim materijalom:
U Zagrebu, 2. avgusta 1936.
Ljubaznejši Marko,
Svim Vašim intrigama i klevetama u prkos, pišem Vam ovo „divotvelepismo“ da bi Vam dokazao da na Vas nisam zaboravio. Kao uvod prilažem ovaj španski Rebus i molim Vas da uvažite da sam što se fotomontažnih ideja tiče, bio ograničen i vezan na izdanje zgb. listova od nedjelje.
Dramaturg i suradnik redatelja Mihovil Rismondo sažima u programskoj knjižici sadržaj predstave: „Polazeći od pisma kao temeljnog motiva režijskog koncepta, predstava dodiruje duboko prijateljski odnos Krleže i Ristića, ali i nježnost suegzistencije disparatnih umjetničkih inicijativa, nježnost koja je mijenjala smjerove i zatomljivala energije od aktivizma do melankolije. Iz dramaturške perspektive, predstava imaginira da temeljni prijepor između dvojice prijatelja počiva na razmimoilaženju oko pogleda na poetsko stvaralaštvo Rainera Marije Rilkea. Tako proizlazi da Ristić u prologu predstave zamjera Krleži nedosljednost njegova eseja o Rilkeu iz 1930. koji u prvom dijelu kudi Rilkeovu poetsku dekadentnost, a u drugom dijelu adorira njegovu akribiju i duboku filozofsku zagledanost. Dramaturgija predstave odmah se hvata ukoštac s bipolarnošću tog eseja koristeći nadrealistički kolažni duktus „divotvelepisma“ i pridružuje se jednom novom sustavu tumačenja Krležinih djela“.
Predstava se igra u cijelom prostoru i na ulici ispred ureda Eurokaza (Dežmanov prolaz), nastala je u suradnji Eurokaza i Srpskog narodnog vijeća, a izvodi se relativno često jer zbog skučenog prostora stane mali broj gledatelja (4.5.2025.). Tihomir Milovac je složio scenu od scenografskih elemenata korištenih u četiri prijašnje predstava (scenografi Stjepan Filipec, Ivana Knez, Tihomir Milovac), a ključno mjesto zauzimaju pomični pleksi paravani, svjetlo je oblikovao Tomislav Maglečić, kostime Matija Dijanović MJ i Suzana Brezovec, a pokret Ena Jagec.
Daniel Ljuboja (Ristić) i Nikola Nedić (Krleža) prelaze iz uloge autora u prikaz njihovih likova, ali uvijek postoji mala dvojba o kome se zapravo radi (sve uloge su pobrojane u programu, ali čemu ta informacija služi u šumi replika?) pa kako se radnja brzo izmjenjuje, veći dio publike postupno odustane od gonetanja i prepusti se vizualnim senzacijama (posebno me je šarmirao golub Duha svetoga u interpretaciji Ene Jagec). Borna Baletić je postao sastavnim djelom Brezovčevih predstava pa je i ovaj put preuzeo niz likova od kojih je najpoznatiji bio Klanfar s čačkalicom. Za ženske likove „pobrinule“ su se Suzana Brezovec i Maruška Aras dok su Dina Puhovski i Josip Roša svoje likove otpjevali (glazbeni dio predstave je, po mojem sudu, jači dio izvedbe, a spomenuto dvoje su bili vrlo upečatljivi). U ulozi učiteljice nastupila je Anastazija Debelli, a učenike su igrali Bojan Berić, Anja Dragić i Marko Franković oko kojih se trebalo malo više angažirati.
Branko Brezovec je ustanovio vlastitu, osebujnu estetiku koja je, doduše, i dalje zanimljiva, ali se drži istih, od prije poznatih zasada, pa mene, veteranku, više dostatno ne uzbuđuje. A u prilog predstavi nije išla ni duljina trajanja ni skvrčeni položaj pri sjedenju. Kako da duh leprša u tjelesnom kavezu?