Dječje kazalište Dubrava (najistočnije  zagrebačko kazalište) se prilično smiono upušta u najrazličitije izvedbe pa me nije začudila obavijest da će predstavu Čarobne etide Nikoline Do (koncept, režija, izbor glazbe) izvesti u lutkarskoj tehnici „black light theatre“, posebno kada sam pročitala da nastupa četvero diplomiranih glumaca-lutkara s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, još uvijek jedinog našeg učilišta za obrazovanje lutkara (20.3.2025.).

U skladu sa Zakonom o hrvatskom jeziku (koji očito nikoga ni na što ne obavezuje) počet ću s objašnjenjem pojma „black light“ kazališta jer doslovno prevedeno „crno svjetlo“ djeluje paradoksalno: svjetlo podrazumijeva da nešto zahvaljujući njemu vidimo jer je to elektromagnetsko zračenje određenih frekvencija, odnosno valnih duljina koje vidi ljudsko oko, dok pojam crno ukazuje da nešto zapravo ne vidimo. Engleskim izrazom „black light theatre“ opisuje se ona vrsta lutkarskog „crnog kazališta“ u kojem se koristi kombinacija ultraljubičastog svjetla (preciznije bi bilo reći zračenja jer su frekvencije tih elektromagnetski valova više/ultra od frekvencije zadnje to jest ljubičaste boje u spektru bijele, vidljive svjetlosti) i fluorescentnih materijala pa ga je Livija Kroflin („Duša u stvari“, Osijek, 2020.) nazvala luminiscentno (fluorescentno) kazalište (za razliku od „običnog“ crnog kazališta u kojem se svjetlost selektivno koristi) pa ne vidim razloga da se spomenuta predstava nije takvom opisala?!

Oblikovatelj svjetla Dominik Lenac Sanković  i lutkarski tehnolog i izrađivač lutaka Jakov Gavran (uz scenografkinju Martu Dolenčić) vrlo su uspješno obavili vizualni dio posla (za razliku od željenih objekata, izvođači se nisu vidjeli) dok su za visoko profesionalnu izvedbu zaslužni Jakov Gavran, Zdenka Šustić, Lorenco Tolić i Mirna Ostrošić Galinović. Stavljajući u naslov riječ „etide“ (instrumentalna kompozicija s izrazito didaktičkom svrhom) autorica (inače glazbenog obrazovanja) dala je naslutiti da će pokazati niz međusobno nepovezanih prizora, ali me je ipak iznenadila naglašena zastupljenost takvog koncepta (dramaturgija je u lutkarskim predstavama često „najslabija karika“) jer su se neke scene mogle logično povezati. Budući da su neke priče bile prilično „labave“, nije mi bila dovoljna snažna vizualna dopadljivost da kompenzira njihovo (predugo, monotono) trajanje, za razliku od onih u kojima se nešto doista događa (na primjer, igrači i vragoljasta loptica).

Iako potpuno izvan konteksta, jako me razgalila epizoda s tri šašave spodobe čiji je izgled (a donekle i  ponašanje) sličio neodoljivim Malcima (Minions), dok se igra  glumica čije glave zakrivaju pleteni sandučići uopće nije uklapala u cjelokupni dizajn predstave (nije to bilo ni „obično“ crno kazalište). Opis predstave iz kazališne cedulje glasi: „Uz 'black light' scene, predstava donosi i prizore fizičke komedije koji upotpunjuju doživljaj i izvan svijeta svjetlosnih iluzija“, ali onda se ne radi o „čaroliji black light kazališta“ (ako oni od 5+ ne mare, ja marim!).

Činjenica je da se Dječje kazalište Dubrava usudilo postaviti predstavu kakvu izbjegavaju mnoga profesionalna lutkarska kazališta i zato, svim zamjerkama usprkos, plješćem ekipi s odobravanjem.