U kazališnoj knjižici za operu Tosca Giacoma Puccinija (1858.-1924.) koju je režirao Pier Francesco Maestrini i koja je premijerno izvedena u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru prošle, takozvane Puccinijeve godine, kada su brojne operne kuće obilježavale stotu obljetnicu skladateljeve smrti i čijom je osmom izvedbom (29.3.2025.) dirigirao Jacopo Sipari di Pescassseroli, urednik Benjamin Virc piše da je „neiskrenost glavna tema opere“ i u svakom činu je bar jedna „prevara“.

Na svom imanju slikar Cavaradossi skriva političkog bjegunca Angelottija, ali o tome laže ljubavnici pjevačici Tosci koja ga, pretjerano ljubomorna, slijedi i otkriva bjegunca. U drugom činu policija hapsi Cavaradossija i muči ga kako bi razotkrio Angelottijevo skrovište, što on odbija, ali Tosca odaje bjegunca jer ne može slušati slikareve bolne krike. Šef policije Scarpia osuđuje  slobodarskog Cavaradossija na smrt ali ga je voljan pustiti ako mu se Tosca poda. Ona pristaje i Scarpia zapovijedi da Cavaradossija drugo jutro lažno strijeljaju a zatim navaljuje na Toscu. Misleći da je sve mudro isplanirala (osim slikareve slobode iskamčila je i propusnicu za odlazak iz Rima), Tosca se brani, probada Scarpiju nožem i juri svom ljubljenom slikaru. Cavaradossijevo „strijeljanje“ ipak nije bilo lažno, jer se ni Scarpia ni Tosca nisu namjeravali držati pogodbe i ona se izbezumljena, ugledavši policiju koja je  dolazi uhapsiti zbog Scarpijne smrti, baca s tvrđave.

Luigi Illica i Giuseppe Giacosa libreto su napisali po motivima povijesne drame Tosca Victoriena Sardoua gdje su činjenice (Rimska Republika 1798.- 1799., sukob Austrijanaca i  Napoleona kod Marenga, osobe kao inspiracija za pojedine uloge - Liborio Angelucci za lik Angelottija) i stvarna mjesta (crkva Sant'Andrea della Valle, palača Franese, Anđeoska tvrđava), usprkos ponekoj preinaci, lako prepoznatljivi,  što ovu Puccinijevu operu (1900.) čini djelom talijanskog glazbenog verizma.

Scenograf Matic Kašnik te autori videa Jean Paul Carradori (dizajner svjetla) i Francesco Baita (kolektiv Apophenia) ambijente su oblikovali kombinirajući projekcije i predmete, pri čemu su dobili efektne slike (posebno su zanimljive u palači, ali je pomalo neobično da crkvene freske u prvom činu nisu u boji), a pomičnim su zaslonima osigurali vodoravnu i okomitu prostornu podjelu (vješta seoba radnje između dviju razina). Kostimograf Luca Dall'Alpi zaogrnuo je Toscu ogrtačem čiji dizajn narušava eleganciju njene čipkaste haljine (donekle neočekivano za umjetnicu), slikar je u tradicionalnom radnom haljetku, dok je Scarpia, poput oličenja zla, prvotno odjeven u crnu odjeću (istaknutu bijelom kosom i blijedim licem ) i zatim u protokolarnu crvenu, pri čemu je gomila koja ga okružuje nalik zombijima što naglašava njegovu dijaboličnost.  

Opera Tosca bavi se, osim već prije navedenim prevarama, demonstracijom moći bez obzira radi li se o ljubavi ili slobodi, pa iako sudjeluje zbor i niz sporednih likova (čak i djeca), ipak je to relacija između tri lika koja u ovoj izvedbi pjevaju Rebeka Lokar (Tosca), Max Jota (Cavaradossi) i Luka Brajnik (Scarpia). U Toscinom srcu se bore ljubav i ljubomora pa su njene odluke često ishitrene, što Lokar vješto dočarava gestama i glasom u čemu joj Jota svesrdno pomaže. Mene se najviše dojmio Brajnik (česta je tvrdnja da je „lakše“ utjeloviti zločesti karakter, nego dobar jer je za njega ponuđeni „materijal“ uzbudljiviji i kompleksniji) koji je u svojem nastupu bio upravo zastrašujući. Od sporednih bih likova izdvojila Sebastijana Čelofiga u ulozi crkvenjaka, ali cjelina ne bi bila skladna bez svih sudionika (Alfonz Kodrič, Dušan Topolovec, Tomaž Planinc, Mihael Roškar, Rene Vujinić Cvilak, Jakob Ribič, zbor).

 Publika se te večeri radosno prepustila Puccinijevoj glazbi i „raspoloženim“ pjevačima, ali je nesumnjivo najradosniji bio dirigent Jacopo Sipari di Pescasseroli koji nije samo zdušno dirigirao Simfonijskom orkestrom SNG Maribor, nego je iz „rupe“ pljeskom nagrađivao pjevače, veselo mahao publici (koju nije mogao vidjeti kao ni ona njega osim spomenutih dlanova) i nehotice pokazao da su, osim šahista, i ljubitelji opere korisnici krilatice „gens una sumus“.

Izvedba kojoj sam svjedočila bila je dio zajedničke pretplate HNK Zagreb i SNG Maribor što uz ulaznice (po tri predstave u svakoj od nacionalnih kazališnih kuća) uključuje autobusni prijevoz u oba smjera. Svojedobno se za kazališne premijere u Varaždinu (a kratko vrijeme i u Viroviticu) organizirao prijevoz za zagrebačku publiku, a toj se praksi okrenula intendantica Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka Dubravka Vrgoč, što je olakšalo dolazak (povratak) na premijeru opere Manon Lescaut Giacoma Puccinija (28.3.2025.) nastaloj u koprodukciji s Fondazione Festival Pucciniano, Fondazione Teatro Regio di Parma , Fondazione Lirico Sinfonica Petruzzelli e Teatri di Bari i Nacionalnom operom Bukurešt i u kojoj je redatelj Massimo Pizzi Gasparon Contarini ujedno scenograf, kostimograf i dizajner svjetla, dok je Riječkim simfonijskim orkestrom ravnao Valentin Egel (ravnatelj riječke Opere). Libretisti Ruggero Leoncavallo, Marco Praga, Domenico Oliva, Luigi Ilica i Giuseppe Giacosa su ljubavnu priču viteza des Grieuxa i Manon Lescaut iz romana opata Prevosta prilagodili za operu u četiri čina (1893.), a Manon nesumnjivo predvodi Puccinijeva „heroine“. Potaknuta Vircem, pokušat ću i u ovoj operi pronaći „prijetvornosti“.

Pred gostionicom u Amiensu stane kočija iz koje izlaze stariji muškarac Geronte, ljupka mlada Manon i njezin brat Lescaut koji je prati u samostan. U razgovoru Lescaut otkriva da je Geronte vrlo bogat i jako zainteresiran za Manon, pa pomišlja da sestru, umjesto u samostan, smjesti kod bogataša. Manon  svojom ljepotom sve očarava pa i studenta des Griuexa i njih se dvoje naprečac zaljubljuju. Nakon što otkrivaju da Geront planira oteti Manon, par bježi u Pariz, ali Lescaut, tješi starca: „Manon ne voli siromaštvo! Manon će rado prihvatiti palaču i ostaviti studenta!“. Njegove su se riječi obistinile i u drugom činu gledamo Manon u Gerontovom luksuznom domu gdje uz frizera, promatra raznorazne zabavljače, ali njen komentar: „Madrigali! Plesovi! A zatim glazba! Sve je to lijepo! Ali, toliko mi je dosadno!“ pokazuje da se pokajala što je istinsku ljubav zamijenila bogatstvom. No, des Grieux je pronalazi, ali nakon što ih Geronte uhvati kako se ljube („O, zahvalnosti, nek' ti je danas slobodan dan!“) i odlazi po stražu, odlučuju pobjeći. No,  Manon ne želi otići bez nakita i dok ga krade, vojnici je hapse. Prva su dva čina obilježile laž, izdaja i krađa pa slijedi kazna: u trećem činu zatvorenice u luci čekaju na deportaciju i des Grieux se pridružuje Manon na brodu, ali im Amerika ne nudi nikakvo dobro i usred pustinje iznurena Manon umire na njegovim rukama.

Kombinacijom projekcija (Matteo Letizi) i kulisa oblikovani su  pojedini ambijenti, no te dvije komponente nisu bile uvijek usklađene: prvi čin se odigrava u Amiensu pred gostionicom nadomak Pariških vrata (što nema veze sa Slavolukom pobjede u Parizu kao što piše u knjižici) i to skoro ladanjsko ozračje nagrđuje napadna fontana (iznad koje se vide obrisi katedrale što je moglo biti bolje prikazano jer se radi o najvećoj gotičkoj katedrali u Francuskoj) koja uz to ometa kretanje plesače pa su njihovi pokreti (koreograf Gheorghe Iancu) slični pokretima lutkica u starinskim meteorološkim kućicama. U drugom činu je fontana okrenuta pa je na vidjelo izašao veliki krevet (što ima simbolike zbog položaja u koji se Manon dovela), ali mi je uvijek, pa i sada, neshvatljivo da se po krevetu – hoda. Budući da Geronte nastoji zabaviti Manon, dovodi u svoju palaču glazbenike i plesače, no scena je djelovala prilično nelogično ne samo zbog koreografije, nego i zbog haljina (teško mogu izdvojiti ikoga da mu je kostim odgovarao), a baletni je duet (Yurika Kimura i Benjamin Cockwell) u intermezzu bio posve nepotreban. U odnosu na scenu u gostionici, šeprtljavu krađu nakita i neuspjeli bijeg iz Gerontove palače, scena u luci je bila prilično živahna, a najuvjerljivija je bila epizoda u pustinji (osim što je krajolik više sličio vulkanskoj erupciji nego smiraju dana u pustinji) gdje su na sceni ostali samo dvoje zaljubljenih.

Kristina Kolar i dalje moćno pjeva i budući da o njoj / Manon ovisi priča ne samo sadržajno, nego i psihološki, ne razumijem zašto su je odjenuli u „ćoškastu“ ružičastu haljina: teško prihvaćam tvrdnju da se u operi može zapostaviti gluma ili vizualni učinak jer je najvažnije pjevanje. Lescaut u izvedbi Roberta Kolara rastao je iz  čina u čin, a Bože Jurić Pešić kao des Grieux mogao je biti malo strastveniji. Zanimljivi su bili Marko Fortunato (Edmondo), Slavko Sekulić (Geronte) i Dario Dugandžić (vlasnik taverne), a u manjim ulogama su nastupili Ena Lešić Jovanović, Marijan Padavić, Sergej Kiselev, Lovro Matešin i Saša Matovina.

Lijepo je da postoji suradnja nekoliko europskih fondacija i kazališta s domaćim kazalištima, ali onda bi (možda?!) trebalo zacrtano prilagoditi konkretnim osobama.