„Duboko suosjećam s Raskoljnikovim, s okolnostima u kojima živi, s vanjskim svijetom i s hipersenzibilnim unutarnjim svijetom koji ga određuje. (…) Volim pojam kolektivnog čitanja, pogotovo sada, u doba radikalnog individualizma. Dugo je čitanje bilo isključivo glasno, nikad se nije zbivalo u tišini i samoći, ispovijest je bila glasna i javna. Kazalište može biti sakralni prostor zajedništva. Kad sam kod kuće čitao sam, a zatim s divnom glumačkom ekipom, smatrao sam da je zajedničko iščitavanje romana povlastica“, rekao je za kazališnu knjižicu redatelj Jernej Lorenci u povodu predstave Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (21.3.2025.).

 Tekst su (prevoditeljica Tatjana Radmilo) zajedno s redateljem adaptirali dramaturg Dino Pešut i ansambl predstave, a izvedba je, zahvaljujući glumačkim čitanjima (posebno se isticala bila Alma Prica) poglavlja iz romana Zločin i kazna i njima bliskih fragmenata iz romana Mladić, Poniženi i uvrijeđeni i Bjesovi (uz obavijesti s kojih se stranica čita) sličila koncertnoj izvedbi (pri čemu nije bila lišena povremenih glumačkih istupa). Roman Zločin i kazna rado se svrstava u kriminalistički žanr, iako se ubojica od početka zna, sam zločin je „šlampavo“ izveden, a pitanje oko motiva je dvojbeno: premda je Raskoljnikov ubio lihvaricu (sestru nije kanio) zgađen njome i njenim poslom (ipak je uzeo zatečen novac), želio je dokazati „svoju protoničeansku teoriju o posebnim ljudima kao vrednijim od drugih“ (Ivo Alebić), jer ukoliko on zaista pripada tim „posebnim“ ljudima, onda smije nekažnjeno ubiti staru lihvaricu! Budući da roman obiluje razmišljanjima i psihološkim stanjima glavnog lika, te prikazuje klasnu podjelu u kojoj je sirotinja izvrgnuta raznim poniženjima (Sonja se prostituira), očita je njegova složenost. Na tom je tragu i kazna: je li to zatvor u Sibiru ili spoznaja da je ubojica Raskoljnikov ipak samo „običan“ čovjek?

Scenograf Branko Hojnik obložio je prostor „šperpločama“, ugradivši na zadnjoj plohi niska vrata kroz koja glumci, praćeni zvonjavom, pognuti ulaze i sjedaju na stolice (uz koje se nalaze raznovrsna glazbala) oko podija odijeljenog privremenom ogradom kakvom se sprječava ulaz do „posvećenog“ prostora (u gledalište ili preblizu muzejskom izlošku). Podij je mjesto na kojem se zbivaju neke scene (ubojstvo sestara) i na kojem dvoje ključnih sudionika, Raskoljnikov i Sonja (studenti glume Ivan Grlić i Tea Ljubešić), provodi većinu vremena (predstava traje 200 minuta) trčeći na mjestu, odnosno „na sve četiri“ (režija pokreta Gregor Luštek). Izvedbu oblikuju neobične, katkada neočekivane zvučne (skladatelj i autor zvuka Branko Rožman, dizajner zvuka Stipe Smokrović) i svjetlosne demonstracije (Anton Modrušan) koje postavljaju pitanja, ali ne daju uvijek odgovore. Scenografija ukazuje na skromne uvjete u kojima obitava Raskoljnikov, a ta jednostavnost naglašava kostime Belinde Radulović, posebno haljine koje su sličnog kroja, ali zahvaljujući izboru materijala prikazuju pripadnost osobe bogatom odnosno siromašnom sloju.

Pozornicu nastavaju mikrofoni(?) kako bi glumci izgovorili stranice i stranice iz Dostojevskijevih romana, pojavljuje se pokretni stolić s čajnikom („ruska stvar bez koje se ne može ni u jednoj katastrofi i nedaći“, naveo Alebić) i slavina za vodu i nezaobilazne sjekire: prvo jedna kojom Ksenija Marinković demonstrira ubojstva lihvarice (Alma Prica) i njene sestre (Iva Jerković Oreški), a potom i druga kada Raskoljnikov dođe na poprište. Budući da je Marinković sjekirom samo „prikazala“ zločin, a Grlić utjelovljuje Raskoljnikova, obje su sjekire za vrijeme predstave ljepljivim trakama pričvršćene za njegove šake (trajno sjećanje na ubojstva). Uz tri spomenute glumice, u čitanju i povremenoj interpretaciji sudjeluju Milan Pleština, Luka Dragić i Igor Kovač, a svi su pomalo angažirani u sviranju na dostupnim glazbalima. Nabrojeni sudionici uglavnom sjede (osim Jerković Oreški koja potrebite poji čajem i vodom) dok se najmlađi glumci prilično zlopate: Grlić opterećen sjekirama trčkara na mjestu što se može pojmiti kao iskupljenje, ali i kao bijeg – doslovan od suda ili metaforičan od savjesti, a Ljubešić blagog izraza i lica oslonjena na koljena i šake sugerira vezu između nasilja nad Sonjom i umlaćivanja kobile (čiju glavu  vidimo na panou u dnu pozornice). Odlazak Raskoljnikova i Sonje u Sibir, uz poskakivanje i veselo njištanje, barem načas ukazuje na mogućnost buduće ljubavi i slobode te uspostavlja labavu ravnotežu svemu do tada izrečenom (šteta da je kraj zasjenio neuspio verbalni nastup mlade glumice).

Ne bih se složila s redateljem o glasnom kolektivnom čitanju ukoliko je, kao ovdje, zapostavljeno čulo vida, jer svatko od nas ima svoj tempo čitanja i usvajanja „gradiva“ pa ako nisam u kazališnom činu dobila makar malu, malecnu interpretaciju ili ilustraciju, ne mogu se ne pitati zašto sam svoju kuću na neko vrijeme zamijenila kazališnom?!