Autorski projekt Boruta Šeparovića Slijepi vode slijepe nastao je suradnjom GDK „Gavella“ i umjetničkog kolektiva Montažstroj (koji obilježava 35. obljetnicu djelovanja), a autor „teži preispitati granice kazališnog izraza i njegove uloge u suvremenom društvu, radom koji kombinira tradicionalne umjetničke oblike s tehnološkim iskustvima i pristupima te poziva publiku na promišljanje vlastite uloge u suvremenom digitalnom svijetu. Predstava istražuje fenomen post-istine kroz vizualni i konceptualni okvir Bruegelove slike Slijepac vodi slijepca. Osim toga, bavi se složenim odnosom čovjeka i umjetne inteligencije, propitujući kako tehnologija mijenja stvarnost i čini nas „slijepima“ za istinu uslijed informacijske zbrke i predrasuda“ (Mala Gavella, 10.2.2025.).
Uvodna scena prikazuje veliku projekciju slike Parabola o slijepima (1568.) flamanskog slikara Pietera Bruegela Starijeg (1525./30.-1569.) koja za predstavu ima „konceptualno uporište“ (dramaturg Filip Rutić), a prikazuje poznatu izreku „ako slijepac vodi slijepca, obojica će pasti u jamu“. Analiza likova ukazuje na svojevrsni satirični pristup prije negoli na ozbiljnu opomenu (poput Domanovićeve satirične priče Vođa iz 1901.), a da se slika može različito razumjeti pokazuju govori Isusa (Filip Križan), Karla Marxa (Franjo Dijak), Teodora Kaczynskog (Sven Medvešek), Platona (Ivan Grčić) i Yanisa Varoufakisa (Rok Jurčić) čije interpretacije ovise o njihovim uvjerenjima i vokacijama (pri čemu prate raspored likova na slici a tekst je, kao i prijevod Materlinckove drame Slijepi, napisala umjetna inteligencija).
Odjevena u bijelo, Anđela Ramljak predstavlja hladnu i racionalnu personifikaciju umjetne inteligencije (iako imamo Zakon o hrvatskom jeziku, nitko ne rabi naziv UI nego AI prema artificial intelligence) i njezin ravan, pomalo iritantan glas opisuje sliku (ništa inovativno, samo ono što je dostupno u likovnim knjigama). Možda je malo naporno slušati taj glas i takav način (što je opet stvar zvučnog dizajna), ali niste li i sami puno puta rekli „svojoj“ navigaciji u autu da ušuti, iako je ona radila samo ono što ste od nje tražili i za što ste je sami programirali? Jer UI nije ni kreativna ni emotivna i radi samo što joj se naredi (kombinacije su također zadane): pametni kućanski aparati ne izlaze izvan svoje domene djelovanja, roboti se drže uputa (samo je Asimov u svojim SF romanima ustanovio „Tri zakona robotike“), a drama češkog književnika Karela Čapeka (1890.-1938.) Rossumovi univerzalni roboti ili R.U.R. (1920.) već je odavno klasika žanra.
Drugi dio predstave (songovi i zvuk: Konstrakta, Montažstroj i UI; video i multimedija: Konrad Mulvaj i UI) smješten je oko dugog stola obilja u spomenutoj tvornici robota, pri čemu se raspravlja o propasti čovječanstva zbog tehničke prevlasti robota i nužnosti njihovog oslobađanja?! Završnica predstave pripada UI i projekcijama glumaca koji nas podučavaju o mogućim posljedicama jer se UI već „domogla“ pozicije moći. Moram priznati da mi je ta ideja prilično strana jer nikada nisam u tehnici vidjela gazdu nego samo i isključivo pomagača (to što stroj za rublje u zanosu ponekad prošeće kupaonicom nisam smatrala ozbiljnim prijestupom) pa ne razumijem strah pred tehničkim napretkom. Prepustiti svoje poslove računalima bez ikakve kontrole jednako mi je kao da ne ispravljam tekst nakon što sam se poslužila Google prevoditeljem?! Dozvoljavam, dakako, da će profit u UI vidjeti jeftiniji (iako ne i bolji) proizvod od ljudske aktivnosti, ali nije li se oduvijek klanjalo „zlatnom teletu“?
Jasna mi je namjera predstave i poštujem upozorenje (iako je malo previše didaktično), ali dok će ljudi bez razmišljanja vjerovati onome što vide na ekranu uz primjedbu „što će mi oči, oblak je moj vid“, slijepci će biti jedine vođe.