U današnje vrijeme usredotočenih interesa i fragmentiranog znanja rijetki su oni koji su dorasli raznovrsnim umijećima, kao što je na primjer, glumica i redateljica Tamare Kučinović koja se malo kada zadrži samo na režiji pa je i za predstavu Dan kada sam se pretvorio u pticu raspisala tekst prema motivima istoimene slikovnice autorice Ingrid Chabbert i ilustratora Raula Nieta Guridija (2015., za hrvatsko izdanje prevela Ines Čulo, Planetopija, 2018.) u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka (15.3.2025.).
Slikovnice nisu uvijek bezazleno štivo, a izjava „prvog dana škole zaljubio sam se. Prvi put.“ nimalo ne sluti na dobro. Preko šturih rečenica i škrtih crteža dječak ispovijeda svoju ljubav prema Klari koju, međutim, zanimaju samo ptice. Da bi joj se svidio, dječak se maskira u pticu, iako mu se djeca u školi smiju, a čudna mu odjeća otežava život („Jako je komplicirano kada moram piškiti“). On ustrajava u „ptičjem“ liku, ali onda jednog popodneva sretne Klaru koja mu skine odijelo i zagrli ga. Izjavom „ja nisam ptica, ali sada mogu letjeti.“ okončana je ova ljupka ljubavna slikovnica.
Umjesto da se bavi njegovim školskim miljeom, Kučinović dječaka (njegovu lutku) oboružanog perjem, kandžama i kljunom pridružuje ptičjem jatu (on tvrdi da je ptica, a ne Jakov jer mu je mama rekla da može biti što god hoće) u koje se on nastoji uklopiti, ali bez sirinksa ne može pjevati poput njih (skladatelji Ivana Đula i Luka Vrbanić), davi se zrnjem i ne umije letjeti. No Jakov ne odustaje čak ni kada mu se slomi (drveni) kljun: proziva se „endemskom vrstom bez kljuna“ (dramaturški suradnik Nikša Eldan).
Autorica vizualnog identiteta Volha Milovič oblikovala je scenu poput gnijezda koristeći prirodne materijale, a posebno su efektna viseća gnijezda obasjana iznutra (Dario Družeta). Kor ptica (Petra Šarac, Almira Štifanić, Alex Đaković, David Petrović) odjeven u bijelu odjeću s malim gnijezdima na glavi (u koja stavljaju šarene ptičice) nastoji obeshrabriti Jakova (Tilen Kožamelj) u njegovoj ulozi ptice. Jakovljevo kolebanje između želje da bude ptica i spoznaje da je samo „običan dječak“ Kožamelj prikazuje prijelazom iz dramske u lutkarsku igru (lutka može sve, a glumac baš i ne!). Klara (Andrea Špindel) je djevojčica puna ljubavi i razumijevanja i kada shvati koliko se Jakov trudi da bi ga ona zapazila, sebe opisuje kao običnu – i njihove se lutke zagrle jer obje imaju ruke, a ne krila.
„Biti pero na njezinom dlanu, biti cvrkut u njezinom uhu, gnijezdo u njezinom srcu“ (Kučinović) – sve to Jakov može biti kao običan dječak. Ne mora biti ptica da bi ga Klara voljela. Najpametnije poruke uvijek su jednostavne, ali jesu li ih u ovoj predstavi, zbog intenzivne igre i neobične likovnosti, gledatelji 5+ prepoznali? Ako i nisu, bar će imati puno pitanja.