Uvijek me čudilo da u varaždinskom kazalištu ima tako malo glazbeno-scenskih uprizorenja budući da ovaj grad slovi kao „glazbeni grad“ i posjeduje potencijale za izvedbu recentnih, „oživljenih“ ili manje poznatih opernih djela („željezni“ se repertoar može održavati gostujućim izvedbama). Skladatelj i dirigent Anđelko Igrec autor je opere Povratak razmetnoga sina na libreto Mire Gavrana (stihove je doradio Branko Ružić) koju je u koprodukciji sa Zborom „Chorus angelicus“ Varaždin i Varaždinskim komornim orkestrom na scenu HNK u Varaždinu postavio redatelj Taro Morikawa za redom dvije večeri (repriza 9.2.2025.).
Priča o razmetnom sinu je poznata (likovno i književno rado obrađivana) biblijska priča o sinu koji uzima svoj dio nasljeđa i odlazi u svijet gdje se odaje raznim porocima koji ga vode u financijsku i društvenu propast. Stigavši do dna, shvati svoju zabludu i pokajnički se vraća obitelji, a otac ga oduševljeno prihvaća. Očevim je oprostom ogorčen stariji, vazda poslušan sin jer ne shvaća zašto ocu veće veselje pričinjava povratak zabludjelog sina, nego njegova nepokolebljiva privrženost (ostaje nepoznanica je li stariji sin na kraju oprostio mlađem). Mada se Gavran držao sadržajnog okvira, dodao je ženske likove, „pojasnio“ razloge ponašanja mlađeg sina i „obojio“ zborske scene (početno je slavlje smjestio u Slavoniju). Mada se radi o (polu)scenskoj izvedbi, scenografija (tribine i poneki element namještaja u bordelu) i kostimografija (građanska odjeća i narodne nošnje s „privatnom“ obućom) nisu baš bile zadovoljavajuće (Mladen Grof Jerneić Erdoedy) i tek se pomoću rasvjete (Tomislav Maglečić) donekle „popravljao“ ugođaj. No, zato su solisti bili probrani…
Nakon rada u polju priređena je gozba koju predvodi gazda (Berislav Puškarić), ali veselje narušava mlađi sin (Mislav Lucić) tražeći svoj dio nasljedstva jer želi otići u svijet „ostvariti svoje snove“ (napominje da se osjeća zapostavljeno!). Otac tužnom pjesmom upozorava na nedaće koje ga čekaju, a stariji ga brat (Matija Meić) nastoji spriječiti da ode, ali ovaj odlazi. Osim očeve žalobne pjesme, nameću se melodije Mare, zaručnice mlađeg sina (Tia Pikija) i Rade, supruge starijeg sina (Martina Menegoni), likova čija će važnost tek kasnije doći do izražaja (Gavranov autorski doprinos). I dok je, glazbeno i vizualno, scena rastanka puna ozbiljnost , ozračje u bordelu dočarava glazba protkana jazzom: duhovit i raspjevan Benjamin Šuran (krčmar) okružen je veselim tipovima (Jurica Jurasić Kapun, Luka Šopar, Šimun Šopar) među kojima dominira upečatljiva bludnica Naomi (Emilia Rukavina) u koju se mlađi sin ludo zaljubljuje (suprotno biblijskoj priči, on ne troši novac na razuzdane zabave nego na poklone ženi u koju se zaljubio i čiju ljubav želi zadobiti).
Budući da je ostao bez novaca, Naomi ga odbacuje, a krčmar izbacuje (udarac plastičnom bocom je komičan, iako ipak malo „prejeftin“) i on je prisiljen postati – svinjar. Zbor se preoblači iz frivolnih dama u svinje i rokćući pokazuju nesretniku kako je nisko pao („Što je meni Bože bilo? Što se zbilo?“). Neko vrijeme traju tužbalice nad okrutnom (mada zasluženom) sudbinom i mlađi sin se vraća kući (nema baš puno izbora), pokoran i pun kajanja. Otac ga objeručke prihvaća, za razliku od starijeg brata koji smatra oca nepravednim i odbija prihvatiti brata (za razliku od Mare koja se odlučuje udati za njega). Zanimljiva je scena u kojoj stariji brat mijesi tijesto (Meić je podjednako dobar u pjevačkom i glumačkom segmentu) i koja, pretpostavljam, obilježava kućnu atmosferu u kojoj sa suprugom raspravlja o opraštanju mlađem bratu: zaokret prema oprostu potaknut je spoznajom da će uskoro i on sam postati otac (poveznica zemaljskog i nebeskog praštanja).
Igrecova opera je važan doprinos varaždinskoj sceni, ali i suvremenom opernom stvaralaštvu pa je šteta da se nije malo više potrudilo prilikom inscenacije, posebno jer su na raspolaganju bili odlični solisti i raspoloženi zbor.