Francuski književnik i avijatičar Antoine de Saint Exupéry (1900.-1944.) napisao je nekoliko romana. Onaj koji je izašao godinu dana prije leta s kojeg se nikada nije vratio (niti je tijelo pronađeno) teško se može uvrstiti u određeni žanr jer ga neki smatraju filozofskim djelom, drugi poetskim, a treći ga čitaju kao fantastiku namijenjenu djeci i nitko nije u krivu jer se Mali princ može interpretirati na puno načina. Mnogi su djelo čitali u formativnim godinama i tada su neke rečenice uzdignuli  na rang poslovica: „(…) dobro se vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo“, „Zauvijek si odgovoran za ono što si pripitomio“, „Od svakog treba zahtijevati koliko može dati“ ili „Govor je izvor svih nesporazuma“. Rečenicom „Odrasli su vrlo čudni“ Mali princ komentira ponašanje muškaraca raznih profesija koje susreće na asteroidima dok putuje od svojeg „planeta“ (asteroid B 612) do Zemlje. Princ je sa svog planeta otišao zbog „nesporazuma s ružom“, a prizemljio se u pustinji gdje nalazi zmiju i lisicu te pilota čiji je avion u kvaru i koji sve njegove dvojbe sluša s puno razumijevanja (sjeća se kako ga  u djetinjstvu odrasli uopće nisu razumjeli). Prinčev povratak kući pomoću zmijskog ugriza pilot doživljava (poput odraslih)  fatalnim, ali ga mali princ uvjerava u suprotno: „Činit će se da sam mrtav, a to neće biti istina…“ (prijevod Mia Pervan). Naravno da je ovakva čudesna priča, puna poezije, fantastike i mudrosti omiljeni predložak za uprizorenje pa je u produkciji UO Canta nastao mjuzikl Mali princ za koji je Marija Antić dramatizirala i prilagodila priču, Damir Horvat skladao glazbu, a režijski oblikovala Tončica Knez (Mala scena, 18.1.2025.).

Uvodna scena fingira vanzemaljsku situaciju (mrak urešen zelenim svjetlosnim točkicama) i ubrzo svjedočimo razgovoru između ruže (Tea Šimić) i malog princa (Filip Sever) i iako je tekst promijenjen (odlazak s planeta pripisan je prinčevoj želji da nađe ljude, a ne nesporazumu između njega i ruže; nije on doslovno čovjek, nego eterično biće i to pojednostavljenje nije bilo potrebno), dijalog je ipak sačuvao originalni pristup i duh. Na bijelim se paravanima putem grafoskopa projiciraju intervencije izazvane na vodi, ali prava se vizualna učinkovitost, uz dizajn svjetla Mislava Horvata, postigla kostimima Tihane Mikše (raskošni crveni til za ružu, sjajna zmijina koža, bogato lisičje „krzno“, prinčevo plavo odijelce, pilotova oprema). Nakon „svađe“ s ružom, mali princ dolazi na zemlju (dakle, izostali su susreti s „čudnim odraslima“) gdje susreće zmiju i lisicu (Tea Šimić igra obje uloge) pri čemu su razgovori (zmija traži vizu, lisica pomalo nejasno iznosi ideju o pripitomljavanju) prilično „iskliznuli“ iz originalne bajkovitosti, što nije promijenila niti pilotova pojava (Josip Roša).

Dopadljiva Horvatova glazba je uspješno pogađala ozračje (klavirist Josip Tocilj, udaraljke i saksofon Damir Horvat) dok su izvođači, usprkos određenoj tremi, uglavnom dobro pjevali (posebno Sever). U oblikovanju svojih uloga, najupečatljivija je bila Tea Šimić, jednako uspjela kao prekrasna (doslovno) kapriciozna ruža, neumoljiva zmija ili dobrohotna lisica, uvijek u službi zadanog karaktera koji je istovremeno neovisan lik i podupiratelj prinčeve posebnosti (njegova različitost dolazi do punog izražaja tek u odnosu na one oko njega). Filip Sever je likom i pristupom previše sličio dječaku i time zakrilio tajanstvenost sadržaja (umjesto da se djeci „ponudila“ fantastika jer koliko pamtim, to njima nikada nije bio problem!).

Lijepa glazba, funkcionalni kostimi, predani izvođači i dobra namjera mogli su iznjedriti čarobnu predstavu, ali „očišćeni“ tekst i mlaka režija nisu je izdigli iznad osrednjeg ostvarenja.