Dugačkim monologom u kojem doktorova žena Zdenka Špiler (Helena Minić Matanić) nabraja brojne uzroke (zatucanost, alkoholizam, patrijarhalno nasljeđe, neobrazovanost, zloća, siromaštvo, zataškavanje i urotnička šutnja) koji su doveli do ubojstva maloljetne Nadice (Klara Fiolić) završava predstava Drvene ptice Lidije Deduš u režiji Ivana Plazibata i koprodukciji HNK Varaždin i HNK Zagreb u sklopu konzorcija K-HNK (Hrvatsko narodno kazalište Varaždin, 3.3.2025.). Lidija Deduš (1977.) se do sada predstavila s tri pjesničke zbirke i hibridom poezije i proze pod nazivom ja se zovem lidija deduš, a njen je dramski prvijenac Drvene ptice na Natječaju za suvremeni dramski tekst HNK u Zgrebu, uz dramu Espija Tomičića Budi uvijek kao zmaj, 2022. proglašen najboljim.
Drama je pisana kajkavskim narječjem (od 1992. autorica živi u selu pokraj Varaždina; jezična savjetnica bila je Ines Carović) i potaknuta je istinitim događajem, ubojstvom 16-godišnjakinje, što je bilo zamašnjak za ono o čemu se htjelo govoriti, a to je opis ruralne sredine u kojoj nema pravog životnog izbora ni za mlade ni za stare: krčma je jedino mjesto gdje se nakon napornog radnog dana sastaju muškarci i iz koje nikada ne odlaze trijezni, slabo plaćeni poslovi su sudbina svih onih bez kvalifikacije koju nikada ne steknu jer se zapošljavaju netom nakon osnovne škole (novaca nikada nema dovoljno), a brak je obično posljedica neplanirane trudnoće…
Nekada su pisci prikazivali neiskvareni seoski život, suprotstavljajući ga lošem gradskom miljeu, ali je očito nastupila promjena i odlazak u grad postaje spas (teško dostupan) od seoske učmalosti. Za to je nekakva garancija dobrostojeći liječnik Špiler (Marinko Leš). I dok Nadica pokušava sebi prilagoditi odnose s momcima koji je snube, puno stariji Pišta (Karlo Mrkša) i vršnjak Pavle (Filip Vidović), i traži svoje mjesto u obitelji u kojoj vazda pijan otac (u prepoznatljivoj maniri već godinama zabetoniran Ljubomir Kerekeš) mrmlja sebi u bradu, a majka (dramatično potresna Barbara Rocco) pod teretom patrijarhalnih pravila pokušava balansirati između odavno ništkoristi muža i svoje nježne kćeri, sve odiše zlokobnom atmosferom.
Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin i oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec sugestivno su dočarale turobne nizinske magle koje se obavijaju oko raspela na raskršću i ističu gole grane obližnjeg drveća. Ispred te slike (dopunjene projekcijom koja odbrojava dane do Nadine smrti; video Vanda Petrović) nalaze se soba dobrostojeće obitelji doktora Špilera i sirotinjska kuhinja Nadine obitelji, a u „rupi“ nadomak gledališta nalazi se krčma s krčmaricom Barbarom (Hana Hegedušić) punom razumijevanja za svoje mušterije. I dok njen lik dobro funkcionira u izdvojenom prostoru krčme, drugi ženski likovi se „gube“ u scenografiji i usprkos dobrim iskoracima (Mirta Zečević u ulozi poštarice, Sunčana Zelenika Konjević u ulozi samozatajna Pavlova majka, Elizabeta Brodić u ulozi Milice s kojom se Nada dopisuje i Beti Lučić u ulozi zloguke proročice) daju tek ovlaš sliku seoskog života (iako su „nemarni“ kostimi Petre Pavičić vrlo funkcionalni). Prilično je „usputan“ Pavle Matuško kao seoski momak, ali je zato Lovro Rimac naglašeno slikovito uklopljen kao harmonikaš (skladatelj Hrvoje Nikšić).
Budući da ne poznajem izvorni tekst, ne znam je li došlo do intervencija prilikom izvedbe, ali mi se prijelaz od prikaza seoskog života na sam čin ubojstva ne čini prirodnim jer se ni po čemu nije moglo naslutiti takav zaokret (iako je već prije isti muškarac silovao jednu ženu, sada je nakon silovanja ubio što bi trebalo nečemu pripisati: seksualnoj frustraciji, mržnji prema ženama ili demonstraciji moćI) tako da se monolog o krivcima za Nadinu smrt, iako potresan, ne uklapa logično u predstavu. Ako se u dva sata predstave nije uspjela naslutiti tragedija, onda je ovakav pristup potpuno promašen.