Religioznu poemu u četiri pjevanja na slavonskoj štokavskoj ikavici Sveta Rožalija o „djevici i pustinjakinji iz Palerma iz 12. stoljeća“ u kojoj su vidljivi utjecaji dubrovačkog baroknog pjesništva (Gundulić, Đurđević) napisao je požeški isusovac Antun Kanižlić (1699.-1777.) za kojeg piše u enciklopediji „da nije bilo njega, iz slavonske dionice hrvatske književnosti barok bi izostao“. Mlada i lijepa Rozalija (1130.-1160./1166.) iz ugledne plemićke obitelji osjetila je Božji poziv i smjesta je napustila blagodati roditeljskog doma u zamjenu za isposnički život u spilji na brdu Pellegrino iznad Palerma. Kada je kuga 1624. poharala Palermo, ukazala se jednoj sugrađanki i nakon što je procesija s njenim (u spilji pronađenim) kostima prošla kroz grad, kuga je nestala, ona je postala zaštitnicom Palerma a 1630. je proglašena sveticom. Kanižlićeva poema objavljena je posthumno u Beču (1780.) a u Gradskom muzeju Požega je izložen primjerak otisnut 1863. u požeškoj tiskari Miroslava Kraljevića (1823.-1877.).
Kanižlićevu poemu Sveta Rožalija u dramatizaciji Anite Jelić i režiji Jasmina Novljakovića izveli su požeški kazališni amateri u čast tristote obljetnice autorova rođenja (1999.) a nakon više od četvrt stoljeća predstava Sveta Rožalija s istim autorskim timom, ali u izvedbi profesionalnih glumaca i grupe studenata 3. godine AUK u Osijeku obilježava tridesetu obljetnicu djelovanja Gradskog kazališta Požega (13.3.2025.).
Prema riječima svjedoka one nekadašnje izvedbe, sadašnja je predstava puno razumljivija, što bi vjerojatno trebalo pripisati profesionalnoj razini izvođača, iako je nužna usredotočenost da bi se „pohvatale“ sve finese sadržaja i jezika (Matko Peić piše da je Kanižlić bio „školovani crkveni pisac, ali u duši veseli slavonski seljak“). Usporedba originalnog i izvedbenog teksta ukazuje na dobro obavljen posao jer iako predstava nije baš jednostavna za praćenje, sačuvana je njezina jezična raskoš i prosvjetiteljski duh (neovisno o vjerskom predznaku djela, ideje o napastima i vrlinama bi trebale ostati nepromijenjene iako su se vremenom promijenile neke sociološke zadatosti).
U sobi ispunjenoj zavjesama i ogledalima (scenograf Frane Celić) ljupka Rožalija (Anabela Sulić) uživa u svojem izgledu, ali kada u zrcalu ugleda lik Božje ljubavi (Matko Trnačić) sve se stubokom mijenja jer ona odjednom uočava nevažnost tvarnog svijeta i odlučuje sve napustiti i živjeti pustinjačkim životom (čak ni njena majka – Vlasta Ramljak – to ne razumije). Sa scene se uklanja plemićki ambijent i pojavljuje se krajolik s potokom i spiljom u kojoj obitava Rozalija ošišana i skromno odjevena, a razne je napasti odvraćaju od pobožnosti (to je opće mjesto u „pustinjačkim“ pripovijetkama). Njen odabir snaži Samoća (Selena Andrić) i podržavaju vrline koje, kao i prije napasti, utjelovljuju studenti (Martina Slakoper, Inka Eldan, Petra Pribić, Laura Vrban, Katarina Han, Nina Crnčević, Lovro Klepo), dok su posebno slikoviti „vragoljasti“ Ivan Vukelić (Spoznaja) i Andrija Krištof (Sloboda) u jednakoj rokerskoj odjeći i crno oličenih lica. Rožaliju na putu u raj salijeću iskušenja koja se očituju kroz vizualne i auditivne promjene čemu, uz scenografiju, doprinose rasvjeta (Goran Krmpotić) i glazba (Ana Stanković) te ponašanje i izgled grupe koju čine napasti i vrline, pa je istinski upečatljiv doprinos kostimografkinje i koreografkinje Jasminke Petek Krapljan.
Njegovanje književne i kazališne baštine je važan segment suvremene umjetnosti jer nam prethodnici i nehotice pokazuju put kojim bismo trebali ići ako želimo stići kamo smo nakanili. No, imamo li mi za njih danas strpljenja? I jesu li nekadašnji pristupi nama danas prihvatljivi? Sviđaju li nam se uopće? Ili samo uspravno stojimo u nijemom štovanju!