Ponavljanjem rečenice „Ja sam Uma i ne volim školu“ počinje predstava Pet nula, autorski projekt redatelja Darija Harjačeka i dramaturginje Dore Golub u Gradskom kazalištu „Žar ptica“ (6.3.2025.). Iako je najavljena kao prikaz poplave odlikaša u osnovnoj školi (od 5.do 8.razreda), odnosno imperativ prosjeka ocjena 5.0 radi upisa u željenu srednju školu (češće roditeljska nego đačka želja), zbog čega se djeca (uz „zlokobni“ e-dnevnik) počinju osjećati nelagodno (čak bježe u bolest), predstava se „prelila“ preko naslovnog motiva i okrenula odnosima među vršnjacima, što nije bilo nužno za rasvjetljavanje zadanog problema.
Predstava počinje jadanjem Ume (Laura Čerina) kojoj škola izaziva nelagodu, posebno test iz matematike, mada je otac (Bogdan Ilić) zdušno podučava, potpuno nesvjestan čega se boji njegova kći. A ona se zapravo ne boji matematike, nego loše napisanog testa jer je „opsjednuta“ uspjehom (video Filip Banovnik) i riječi „ne volim školu“ ne ilustriraju samo njen iracionalni strah, nego i pojavu tjelesnih tegoba zbog kojih joj roditelji dozvoljavaju da taj dan ne ode u školu (pa ona bira kada će odgovarati i tako „frizira“ ocjene). Njezino ponašanje ljuti razredne kolege (koji dolaze na test, iako bi ga također mogli izbjeći jer izbjegavanje predmeta zvano markiranje nije recentni izum; nije mi jasno jesu li ostali učenici „savjesni“ ili im roditelji ne bi opravdali izostanak) i oni putem poruka počinju „blatiti“ Umu, što među njima izaziva bujanje bijesa i netrpeljivosti uz dodatne osjećaje nepravde i nejednakosti: odlično su ispisane rečenice s manjkavim samoglasnicima i „nemušto“ skraćenim riječima.
Na tribini nakon predstave Harjaček je „otkrio“ poticaj za predstavu: osobno je iskusio roditeljske muke (bio je, kako kaže, ovisnik) zbog e-dnevnika u kojem uglavnom uvijek piše nešto nepovoljno o djetetu (time je uobičajeno svakodnevno pitanje „I što je bilo u školi?“ postalo izlišno jer je radoznali roditelj prije povratka djeteta već o svemu informiran; nekad smo lošu ocjenu ispravili prije nego su roditelji za nju uopće saznali) i to ga je, uz nametnutu težnju „izvrsnosti“ koja vodi nadmetanju umjesto prijateljstvu i solidarnosti te nedostatak komunikacije kroz osobne kontakte (odvija se isključivo kroz tehnologiju) nagnalo (zajedno s glumcima i osnovnoškolcima) da se pozabavi fenomenom suvremene škole (prema riječima struke, u školi postoje „strah i krivnja ali bez odgovornosti“).
Suprotno stvarnosti u kojoj nemali broj učeničkih frustracija završava na psihijatriji ili na groblju, ova priča završava ipak sretnim krajem: svima im je žao zbog ružnih postupaka i uzajamno se ispričavaju (sada u osobnom kontaktu), vraćaju se poljuljana prijateljstva, pojavljuje se empatija, pa čak ljubav. U asocijativnoj scenografiji (scenografkinja Vesna Režić, dizajner rasvjete Ivan Štrok, skladatelj Maro Market) likovi (kostimografkinja Ana Mikulić) prelaze iz stvarnih u virtualne kontakte i natrag u čemu su se odlično snašli (osim već spomenutih) Dunja Fajdić, Vini Jurčić, Petra Krolo, Matej Đurđević i Andrija Nazlić.
Vrlo mi je drago da je u Kazalištu „Žar ptica“ prikazana važna aktualna tema čije tragične posljedice već kucaju na vrata, a vremenom će se još pojačati jer sumnjam da će se smanjiti trka za ocjenama. Upisom u prestižnu školu ili fakultet može se osigurati „bolja budućnost“ (ma što to značilo) pa se djeca tjeraju (potiču) da upišu one škole koje će im osigurati (prema roditeljskim procjenama) takvu budućnost. Pri tome se zanemaruju (ili zatiru) njihove želje i mogućnosti, za što je ilustrativni primjer Alexa, koji želi biti modni dizajner, a majka ga „gura“ u gimnaziju. Jedna tema povlači drugu pa se tako dogodilo i u ovom slučaju: umjesto da se zadržalo na početnoj ideji, „hiperinflaciji odlikaša“ i pokušalo istražiti uzroke, ali i posljedice (u prvom razred srednje škole odlikašica ne zna ručno podijeliti dva broja), tekst se previše raširio i obuhvatio probleme kojima se nije posvetila dovoljna pažnja. Manje je više, kao i uvijek.