Prema romanu Gospodar muha (1954.) engleskog romanopisca (i nobelovca) Williama Goldinga (1911.-1993.) engleski dramaturg Nigel Williams (1948.) ispisao je dramu (1995.) koja se u adaptaciji dramaturga Patrika Gregureca i redatelja Vanje Jovanovića pojavila na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (7.3.2025.).
Publika sjedi na pozornici okružujući s tri strane podij koji predstavlja pusti otok. Na njemu se našla grupa dječaka bez ijedne odrasle osobe, što ih primorava da organiziraju svoj boravak, pri čemu se javljaju dvije opcije: miroljubivi Ralph želi uspostaviti život na civilizacijski (poznati mu) način smatrajući da je najvažnije održavati vatru čijim će dimom „dozvati“ brod koji će ih spasiti (a za jelo im je dostatno voće), dok se Jack s tim ne slaže i okuplja „svoje“ dječake koje nazove „lovcima“, zbog čega oni lica namažu „ratničkim“ bojama, zašilje štapove i kreću u lov na svinju uz ritualnu pjesmu „ubij svinju, prereži joj grkljan, prolij krv“. Pozadina ove podjele leži u nadmetanju dvojice dječaka oko vodstva jer kada Ralph glasanjem postane vođa, Jack pronalazi način da većinu dječaka privuče na svoju stranu (odlazak u lov).
Osim dvojice snažnih i spretnih predvodnika, presudnu ulogu ima pametni kratkovidni dječak (s njegovim očalama dječaci pale vatru) nazvan Pajcek koji jasno vidi razvoj situacije, ali ne uspijeva osujetiti rast nasilja, nego gubi život. I to je već druga smrt na otoku (nakon zastrašujuće priče o „zvijeri“, dječaci su nehotice ubili bezazlenog Simona), a kako se postupno gube norme (više nema ni školjke kojom se stjecalo „pravo“ na govor) buja nasilje i Jack odlučuje ukloniti svojeg protivnika, pa sa svojim sljedbenicima ciljano zapali otočko raslinje u namjeri da iz njega istjera i ubiju Ralpha.
Priča koja je počela kao pustolovina, pretvorila se u alegoriju zla pri čemu se samo može nagađati jesu li dječaci (muškarci u svom nevinom razdoblju) iskonski nositelji zla ili se u njima zlo pojavljuje kada ustuknu civilizacijska pravila? Dramatična glazba (Ljudevit Laušin) i ritmizirani pokret (Melisa Beqay) ističu preobrazbu prvotno bezazlene skupine dječaka u nekontroliranu agresivnu masu i vjerujem da nisam samo ja osjetila nelagodu u njihovoj blizini (šteta da publika smještena bočno nije imala bolji pregled zbivanja u dubini scene).
Scenograf Davor Molnar je na jednostavan i funkcionalan način oblikovao otok okruživši podij kantama napunjenim vodom, mistične je događaje u pozadini prikrio zastorom, a stvaranju zloslutne atmosferi također je „kumovala“ dizajnerica svjetla Anđela Kusić. Kostimograf Mario Tomašević školske je odore prikazao bez određenih obilježja, spretno ih pretvarajući u dronjke, dok je „bucmastom“ Pajceku preko trbuha objesio vrećicu bez inzistiranja na realističkom prikazu debljine. Dvojicu rivala, Ralpha i Jacka, interpretirali su Vedran Dakić (inače član vinkovačkog kazališta „Joza Ivakić“) i Ivan Ćaćić nudeći prikaze „civiliziranog“ odnosno „nasilnog“ ponašanja s logičnim ishodom u ekstremnim životnim uvjetima, čemu su doprinijeli, uz precizne glumačke pristupe, i njihovi habitusi. Pametan ali hendikepirani Pajcek je izuzetno složen lik kojeg je Antonio Jakupčević vrlo lijepo oblikovao, dok su u ulogama blizanaca Erica i Sama, Duško Modrinić i Miroslav Čabraja zbog primjetno različitih vanjština i istovjetnog ponašanja unosili tračak veselosti i ublaživali napetost u grupi. Nasilni Roger (Aljoša Čepl) i senzibilni Simon (Matko Duvnjak Jović) čine neku vrstu socijalnih krajnosti, a sliku otočke zajednice zaokružuju Maurice (Dominik Karaula) i Bill (Mirko Ilibašić). Završetak predstave je zanimljivo osmišljen: kada privučen požarom na otok dolazi mornarički časnik i ispituje dječake što se dogodilo, oni mu odgovaraju dječjim glasićima (snimka) jer iako su često bili opaki i okrutni, oni su ipak samo djeca.
Predstava sugestivno prikazuje rast tenzije među dječacima, oblikovanje njihovih karaktera i jačanje mučne atmosfere, no mislim da bi učinak bio jači da se manje prepričavalo, a više pokazivalo jer je gomilanje riječi (uz suvišnu uporabu psovki) usporavalo tempo. A sve je moglo biti „kratko i žestoko“.