Izdanak slavonske plemićke obitelji Bela pl. Adamovich Čepinski (1856.- 1934.) svoje je školovanje u Beču podijelio između agronomije i glazbe: nakon povratka iz Beča bio je narodni zastupnik, a po završetku mandata službovao je kao činovnik (u đakovačkoj pošti i osječkoj šećerani), dok je glazba uvijek bila njegova vokacija. Opus mu broji četrdesetak djela, a „krunom njegova stvaralaštva“ smatra se fantastični balet u jednom činu odnosno tri slike Jela koji je „nastao prema jednoj od pjesama iz zbirke 'Kindertotenlieder' Friedricha Rueckerta koji su u libreto pretočili Frappart i Gaoul, a praizveden je u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (današnji HNK) u Zagrebu 15. siječnja 1898.“ (Hrvoje Pavić).
Datum praizvedbe jasno pokazuje da je balet Jela prvi hrvatski balet (cedulja spominje Rueckertovu basnu a ne pjesmu), iako se za prvi hrvatski balet „kandidirao“ i balet Na Plitvička jezera Srećka Albinija, izveden 14. travnja 1898., dakle tri mjeseca kasnije. Dvojbu oko prvog hrvatskog baleta izazvali su „domoljubni“ razlozi jer je, za razliku od Adamovićeve glazbe, u Albinijevoj bilo „upleteno mnogo hrvatskih motiva“ („Prosvjeta“). No brojevi su neumoljivi i Jela se broji kao prvi hrvatski balet, a recentna izvedba na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku u režiji, dramaturgiji i koreografiji Vuka Ognjenovića i pod ravnanjem Vladimira Piskunova (14.2.2025.) ne znači samo njegovanje baštine, već stvaranje svježeg baleta koji ujedinjuje bajkovito šumsko ozračje, raskoš zlatnog dvorca i pouku da je „ljubav vrjednija od zlata“.
Zbivanja u prvoj i trećoj slici smještena su u dubokoj šumi gdje pod visokim drvećem i u bujnom zelenilu obitavaju različita šumska bića, dok u podzemnom zlatnom dvorcu u drugoj slici borave Zlatni kralj i njegova svita (scenografi Ivana Bašić, Vuk Ognjenović), pri čemu impresivnu scenografiju dodatno obogaćuje svjetlo (Tomislav Kobia, Vuk Ognjenović), ističući bajkovitost oba ambijenta. Valja istaknuti da je prvotna priča o Jeli i Javoru proširena i da je sadašnji balet Jela bogatiji i složeniji od onog s kraja 19. stoljeća (u kojem je nastupalo 26 plesača) pa u osječkoj predstavi plešu baletni ansambl HNK-a u Osijeku, djeca iz Baletnog studija HNK-a u Osijeku, djeca iz Glazbene škole Franje Kuhača - Odjela za klasični balet i članovi – solisti iz Europaballett St Poelten). Kostimi se logično uklapaju u ambijente (kostimografi Bruno Osamanagić, Vuk Ognjenović), posebno u slučaju šume gdje su bića odjevena u razne nijanse zelenog (uz prigodne dodatke u vidu vilenjačkih ušiju ili oglavlja – Bruno Osmanagić), dok su u Zlatnom dvorcu šarene i zlatne haljine bez zamjerki, ali mi se čini da Zlatnom kralju onakav neobičan kostim ne ide na ruku (kombinacija ogoljelih grudiju, ovješene odjeće i nespretnog plašta) iako se radi o istinski markantnom liku.
Jela (Nichika Shibata) je lijepa, no prilično svojeglava vila što jako rastužuje zaljubljenog Javora (Gabriel Perez Arencibia) koji je čeka ne mareći za ostale vile. Ipak, na nagovor šumske kraljice (Jana Brletić) pleše s ostalim šumskim vilama, a tu su i vilenjakinja (Stanislava Zasiedatielieva), vilenjaci i patuljci. Taman kada je Javor uspio nagovoriti Jelu na ples, pojavljuje se Zlatni genij (Vuk Ognjenović) koji odjećom očara Jelu i ona, željna zlatne haljine, prihvaća poziv pridošlog Zlatnog kralja (Gordan Marijanović) da dođe u njegovo kraljevstvo. Dobivši željenu zlatnu haljinu, Jela pleše s kraljem ne shvaćajući da će postati njegovom novom ženom iako se njegova zadnja žena, kraljica Rubin (Dora Luketić Marijanović) još uvijek trudi oko njega. Jela spoznaje što joj se sprema i bježi natrag u šumu gdje joj se dive šumski patuljci (njenoj zlatnoj haljini, zapravo). Dolazi Zlatni kralj i njegovi Kristali (bivše žene) i Jela prekida njihov ples što prijeti sukobom između podzemnog i šumskog kraljevstva pa Šumska kraljica poziva Olujnu vilu da kazni Jelu i rastrga njenu zlatnu haljinu. Nastupa nevrijeme (djeluje prilično zastrašujuće!) i Jela odbacuje ostatke zlatne haljine jer je shvatila da je Javorova ljubav važnija od zlata.
Sjajna glazba, vizualno očaravajuće slike, koreografija koja pomno prati priču te skladni dueti i solistički nastupi čine balet Jela vrijednim doprinosom ne samo osječkoj nego hrvatskoj baletnoj sceni. Budući da „praksa stvara majstora“ valjalo bi još poraditi na grupnim nastupima jer tu nije uvijek bilo sve besprijekorno (osim kod patuljaka i zlatne djece jer su oni ionako „ležerna“ bića).
Ukoliko se na pozornicu HNK u Osijeku želi kontinuirano postavljati baletne predstave, valjalo bi sustavno promisliti o repertoaru i ansamblu jer će inače, ovakve prigodnice, bez obzira koliko bile posebne, postati repertoarnim utegom.