Autorski projekt glumice Lade Bonacci Ostatak života temelji se na dramaturškoj obradi (Dorotea Šušak) autobiografske epizode u kojoj prikazuje upis u vozačku školu (u četrdesetoj godini) i frustracije kroz koje prolazi prilikom mukotrpnog učenja do stjecanja dozvole (i kupnje vlastitog auta kako bi mogla voziti koga hoće). Skoro dvogodišnje učenje se za njene instruktore (Ivan, Dejan) i za nju pokazalo velikim izazovom (i njenim novčanim fijaskom), ali ona ne odustaje jer je, rezimirajući svoj dotadašnji život (po vlastitoj procjeni neuspješni), poželjela u nečemu uspjeti. Bonacci niže duhovite opaske vezane uz poduku iz vožnje koju lako povezujemo s „vožnjom kroz život“, a izvedba u nekazališnom prostoru (zagrebački kafić Crni mačak) nudi bliskost s izvođačicom (12.2.2025.).
U prostoru zatičemo Bonacci potrbuške na paleti prekrivenoj tepihom a svoju „šljašteću“ haljinu (Edita Sentić) ona tumači činjenicom da nije ona prisutna, nego njen hologram (vizualno vrlo uvjerljivo). Nakon što objasni da je porijeklo (dalmatinsko dite) tjera na stalnu brižnost („Ne daj Bože biti sretna“), a ta izaziva potrebu za psihoterapijom (zato ne izvodi stand up, nego stand down), Bonacci uspoređuje psihoterapiju koja je uči da ništa nije kriva i vožnju u kojoj je stalno nešto kriva (a ujedno je potencijalni ubojica!). Dinamična i bez pretjeranih gesta (pokret Anja Đurinović), doziranih grimasa (sa stalnim titrajem emocija) i decentno duhovita (ne izaziva ha ha, nego hi hi hi), Bonacci nas vodi kroz mentalni labirint u kojemu se kriju njezine inačice poput Antuntuna (malko neobičnog uma) ili osobe koja ne uspijeva razlikovati lijevo i desno sve dok ne poveže prva slova svojeg imena Lada (L-lijevo) i instruktorovog Dejan (D-desno).
Bonacci je nesumnjivo pobornica tvrdnje da stvarnost „piše“ pronicljivije od bilo kojeg pisca pa je veliki dio sadržaja nastao iz zapisa stvarnih dijaloga između nje i instruktora, a meni je jedan od najdražih onaj u kojemu se instruktor čudi njenoj tremi za vrijeme vozačkog ispita, budući da ona bez problema glumi pred stotinu ljudi. Na to mu Lada poučno odgovara da ona radi na nezavisnoj sceni i da tamo nikada nema stotinu ljudi i da ih obično sve poznaje (od srca sam se nasmijala, mada je to nepatvoreni galgenhumor). Dirljiva je nježnost kojom Bonacci govori o svojoj obitelji, a izjava „starenje je privilegija“ jasno pokazuje da je uspostavila prioritete… Vozački je ispit (auto s getribom zamijenila je automatikom) položila četvrti put (uz savjet da ipak vozi „po praznoj cesti“), a očeva reakcija na njezin položeni ispit je potiče da se od osobe koja svima ugađa pretvori u onu koja mari za sebe (na razne primjedbe podiže ruke s ispruženim srednjim prstom!). I za kraj svima poklanja pjesmu (glazba Lucija Parać) jer iako ne pjeva za natjecanje, ona je superjunakinja pa pjeva punog glasa, od srca i bez bojazni: „U mom autu, ne odustajem, vozim dalje“.
Ostatak života je monodrama (klaunerija, stand up) kojom se Lada Bonacci energično i s puno humora „obračunava“ s neželjenim pritiscima, pa ako je ona mogla svima pokazati dva srednja prsta, možemo i mi. Imamo ih!