Izrazom „ružno pače“ često opisujemo osobu koja djeluje neatraktivno, ali kada njene kvalitete neočekivano isplivaju na površinu, uspijeva zasjeniti sve oko sebe: poput pačića iz Andersenove bajke kojeg su, zbog drugačijeg izgleda, svi tukli i otjerali iz rodnog dvorišta pa je, siv i neugledan (umjesto žut i dražestan), morao lutati uokolo dok nije odrastao. Postao je velika bijela ptica koju su labudovi prepoznali kao „svoju“ pa iako se i dalje razlikovao od dvorišne ekipe, sada mu se svi dive (ali samo iz daljine, jer se sada on s njima ne druži). Iako priča tumači da drugačiji izgled nije mana, ni bajka ni kazališna uprizorenja se ne bave posljedicama nove spoznaje – što se suštinski promijenilo kada je mala ružna ptičica postala velika lijepa ptica? Iako je postala dio svojeg  jata i dalje nije  prihvaćena od svih (početna teza je završila na pola puta…). U času kada našu sredinu nastanjuje nova, drugačija populacija (ne baš uvijek i svuda dobrodošla), bajka Ružno pače mogla bi svojim uprizorenjem „progurati“ ideju o suživotu i dobrohotnosti, a ne samo ilustrirati priču.

U predstavu bajke Ružno pače u režiji Marija Kovača i izvedbi Dramskog studija slijepih i slabovidnih „Novi život“ (Scenoteka, 14.12. 2024.) dodalo se podosta pjevanih (glazba Željko Špoljarić) i plesnih scena (Branko Banković) što je ometalo kontinuitetu priče (od preglasne glazbe se ponekada nije čuo govor). Dramaturginja Kristina Kegljen je u adaptaciji zadržala dvorišna podbadanja, smjestila pačiće u školu ( gdje je ružno bilo najpametnije), omogućila da čujemo „kokošje pravilo“ (kokoši će se družiti s pačićem ako im se prilagodi) i susret s labudovima, no sve se to zbivalo pomalo „klimavo“ i bez prave energije. Posebno je „prazna“ bila završna poruka (valja biti dobar prema prirodi, životinjama, roditeljima….).

Svi se šale na račun moje tvrdnje da glumci nikada nisu krivi, pa tako mislim i ovaj put: Dajana Biondić se zdušno trsila prokazati sudbinu šikaniranog pačića, njegovi mama, sestra i brat (Anita Matković, Danijela Vidas, Andrej Drenski) su balansirali između odbojnosti i simpatije, dok je Vojin Perić nevjerojatan u ulozi purana-učitelja (da ga nisam čula, mislila bih…); ni njihove animacije (ručne lutke do ramena, podne lutke) nisu bile lošije od onih koje vidimo u drugim dramskim kazalištima.

Najbolji dio predstave jest onaj vizualni jer je Dunja Niemčić napravila dopadljivu scenografiju, funkcionalne lutke i kostime za svaku pohvalu. Osim odijela bež boje za purana, kostimi su krojeni poput haljina u bojama sličnim naravnima: crna za „ružno pače“ (možda suviše drastično, ali prihvatljivo), žuta za patke i žuta sa crvenim aplikacijama za kokoš Milevu (Andrej Drenski) i snježno bijela za labudove. Glavni adut izgledu likova daju odlično dizajnirane kape s našivenim izražajnim kljunovima i očima.

Iako se mogu složiti da se bajke postavljaju na scenu radi njih samih, mislim da nije na odmet propitivati odabrani sadržaj u skladu s vremenom i glumačkim ansamblom.