Plodni britanski dramatičar, scenarist i redatelj David Hare (1947.) vrlo je „stidljivo“ prisutan u hrvatskom kazalištu (osim ispitnih produkcija, uspjela sam naći samo predstavu Plava soba u režiji Ivice Šimića u zagrebačkom Kazalištu „Mala scena“ 2003.) pa je premijera predstave Bili smo… u režiji Almira Zoletića u Gradskom kazalištu „Joza Ivakić“ Vinkovci (15.2.2025.) malo više od puke predstave. Spomenuti naslov nećemo naći na popisu Hareovih djela jer se radi o adaptaciji dramskog teksta Skylight (Svjetlarnik) iz 1995. (dramaturg Armin Behrem) u prijevodu Jelene Pataki Šumiga.
Pred nama je uredan mali stan čiji su vrata i prozor označeni svjetlećim rubom (scenograf Davor Molnar) i u koji, uz pratnju neobično ritmizirane glazbe (Denis Hadžić), ulazi mlada žena (Matea Marušić) koja ovdje očito živi sama (ritmička podrhtavanja namještaja u stanu zbog, vjerojatno, prolaska vlaka, pokazuju da se radi o siromašnoj gradskoj četvrti). I nju i nas iznenadi mladić svojim ulaskom kroz prozor (Vedran Dakić), ali ona ubrzo prepoznaje Eda, sina obitelji Sergeant s kojom je ona, Kyra, neko vrijeme zajedno živjela. Ed „petlja“ o razlogu dolaska, ali je na kraju obavještava o smrti majke i nevoljama koje ima s ocem.… Kada je Ed otišao (opet kroz prozor, mada u originalu nije tako dramatično!), čuje se zvono na vratima, ali i potraga za ključem ispod otirača (adaptacija) nakon čega ulazi stariji muškarac (Dragan Despot). Radi se o Edovom ocu Tomu s kojim je Kyra nekada bila u vezi, ali kada je njegova supruga za njih saznala (preko pisama koje je Tom nehotice ostavio na vidjelo), Kyra je naglo napustila obitelj. Tom je bogati samodopadni ugostitelj osjetno stariji od Kyre, a nemarni odnos prema drugima proizlazi iz njegove novčane moći („Nemam pravo na osjećaje jer puno zarađujem“) pa bez grižnje savjesti ostavlja vozača da ga čeka pred Kyrinom kućom ili svoje želje nameće kao jedine relevantne. Kyra ga i dalje jako voli („više od ikoga na svijetu“), ali odbija prihvatiti njegovu „despotsku“ narav i spoznaju da mu više ne može vjerovati… A on, povrijeđen i ljutit, odijeva svoj elegantan kaput (kostimografkinja Tena Jurišić odlično je putem odjeće istaknula status likova) i odlazi dok crveno svjetlo (znakovito) pulsira u ritmu srca.
Vedran Dakić svojim ulascima nagovještava početak i kraj nečeg novog, drugačijeg još neizrečenog, no glavni „dvoboj“ se vodi između Toma i Kyre zbog osjećaja koje su nekada, ali i sada, izbjegavali potpuno definirati. Dragan Despot uvjerljivo dočarava lik samodovoljnog alfa muškarca kroz čiji oklop „probija“ osjet nemoći koji si on ne uspijeva objasniti. Matea Marušić na stišani način „pobjeđuje“ u toj ljubavnoj borbi jer nakon što otjera Toma iz stana i prepusti se snažnom izljevu emocija, postaje vidljivo da je jači uvijek onaj koji više voli: Kyrin plač na rubu cvileži (taman kada smo povjerovali da je „odrasla“ i da se „izliječila“ od fatalne ljubavi) djelovao je autentično, iskreno, bez pretjerivanja i bez patetike pa me nije začudilo masovno šmrcanje oko mene u gledalištu.
U igri Despota i Marušić jasno je vidljiv odnos između snažnog (mada intimno duboko povrijeđenog) muškarca i krhke (sve samopouzdanije) žene, a njihovu uspješnu glumu svakako je pospješio izvrstan tekst i domišljen režijski postupak.