Kazališta pokušavaju pomladiti svoju publiku (da svojevoljno dolazi i nakon što je onomad „privedena“) pa izabiru njima važne i prepoznatljive teme (uglavnom nezavisna scena), ali još uvijek ne odustaju od klasičnih drama koje bi se (barem prema srednjoškolskom programu) „morale“ poznavati. Na tom je tragu zagrebačko Satiričko kazalište „Kerempuh“ počelo s projektom „Mladi u Kerempuhu“, a prva predstava bila je Molière na kvadrat u režiji/adaptaciji Tamare Damjanović (10.1.2024.).
Predstavu čine tri znane Molièreove komedije, Mizantrop (1666.), Umišljeni bolesnik (1673., Molière je glumio glavnu ulogu i nakon izvedbe je preminuo) i Tartuffe (1664.)., a trajanje predstave je kraće od dva sata jer je svaka komedija osjetno skraćena i prilagođena suvremenom svjetonazoru. Osim ovih zahvata kojima se Molière „približava“ mladima (ni drugima nije mrsko kraće trajanje predstave), u predstavi glume (svatko po nekoliko uloga) mladi glumci (Anica Kontić, Toni Kukuljica, Lidija Penić Gargaš, Jakov Zovko) čime naziv „Mladi u Kerempuhu“ dobiva dvostruki smisao, dok oznaka „na kvadrat“ sugerira pojačanu poantu pojedine priče (prema mojem poimanju baš i ne).
Redateljičina opaska o „polu-gerila konceptu“ odnosi se na scenografiju i kostimografiju (Marita Ćopo) jer je namještaj iz kazališnog fundusa dok su kostimi (neki zanimljivi, neki lijepi) „reciklirani i šivani“ (u duhu „onog“ doba; posebno perike). Luka Matić je funkcionalno oblikovao svjetlo, no glazba mi se nije svidjela (Katarina Ranković) ni gromoglasna ni prateća (preludiranje po klaviru), a najmanje vokalne dionice (možda sam ja čula nešto što drugi nisu?!).
Mizantrop ili čovjekomrzac nije sklon govoriti ljubazne riječi niti se voli uljepšano izražavati, pa ga većina ljudi izbjegava i takva osoba samoću doživljava kao samorazumljivo stanje… osim kada se zaljubi. Molièreov Alceste (Kukuljica) pokušava pomiriti svoju narav s ljubavlju prema Celimene (Penić Grgaš), ali ona ima i druge, ljubaznije udvarače s kojima stalno razgovara putem mobitela, što njega (a i nas) izluđuje („Idem se ubiti“, kaže on na koncu, posve izvan logike svog karaktera). Naravno da su mobiteli standardno sredstvo u suvremenoj komunikaciji, ali ako toliki psiholozi „kore“ parove zbog pretjerane uporabe mobitela (posebno kada su u pitanju delikatni potezi poput prekida veze), onda se u ovoj izvedbi „pojačanih raspoloženja“ moglo i to uklopiti (možda zbog nerazgovjetnog govora nisam dobro razumjela).
Hipohondar Argan (Zovko) troši neizmjerno puno novaca na liječnika (Kukuljica) koji mu propisuje klistir, ali njemu je i dalje loše pa iskušava i druge metode u čemu mu „pomažu“ njegova sestra (Penić Grgaš) i dobronamjerna sluškinja (Anica Kontić). Vazda se pitam zašto se izabere dobro poznati tekst i umjesto da se iskoriste njegovi potencijali, „našpika“ ga se dosjetkama i umjesto odlične satire o liječničkoj zloupotrebi lakovjernih pacijenata nastane „zbrda – zdola“ mješavina puna povišenih tonova.
Spuštanje zastora najavilo je „nešto sasvim novo“ i procjena je bila točna: priča o Tartuffeu, crkvenom licemjeru (Kukuljica) je najvjernija Molièreovom pristupu (dobro su reducirani tekst i likovi) jer sve oko Tartuffea je, uz njegovu lažnu pobožnost, posljedica odnosa onih oko njega: on jest moralna ništica, ali nije otimač i sve mu je priskrbila tuđa glupost (Oregon ga ugošćuje, poklanja mu kuću, sprema se učiniti ga zetom). Dok Tartuffe prebire po klavirskim tipkama, supruga Elmire (Kontić) i sluškinja (Penić Grgaš) pokušavaju Orgonu (Zovko) pokazati pravog Tartuffea, ali kada napokon uspiju, prekasno je: moraju napustiti kuću jer ju je Orgon poklonio Tartuffeu (ovaj puta ne dolazi kraljev ukaz kako bi ih spasio; Molière je prvotna tako okončao dramu, ali se kasnije „opametio “) i Elmirein oproštajni poljubac upućen Tartuffeu relativizira činjenice, djelujući posve apsurdno (čak i ako je oprost istinske vjernice pretvorici). Dok su prethodne dvije komedije bile u „povišenom tonu“, ova je spora i monotona.
Projekt „Mladi u Kerempuhu“ odlična je ideja i Molière je dobar odabir i baš sam se ponadala, kad međutim….