Predstava Grad složenog stanja autorice Mateje Posedi u režiji Romana Bogdana i izvedbi Kazališne družine „Pinklec“ iz Čakovca gostovala je u Zagrebu (Tetar Exit, 8.2.2025.) pa se moglo vidjeti da se „negdje tamo“, izvan domašaja središnjih kazališnih kuća, i dalje krajnje ozbiljno (i ujedno metaforično) propituju, uvjetno rečeno, svakodnevne pojave. Naime, grad o kojem se govori nastanjen je ljudima koji se hrane isključivo opakim i zlim ljudima (jer ih od dobrih ljudi boli želudac), ali sve češće ne uspijevaju razlikovati zle od dobrih jer „svi oni čisto mirišu, lijepo se smiju i nose odijela“ pa u gradu počinje vladati glad!
Na pozornici krcatoj različitim predmetima (cigle, lonci, strojevi) nalaze se „šlampavo odjeveni“ (likovnost Neno Kern) stanovnici grada, Gladan (Aleksandar Filo), Gladniji (Mario Jakšić) i Najgladniji (Neven Matoša) koji lamentiraju o novim, teškim vremenima u kojima gladuju jer ne uspijevaju otkriti loše ljude („ljudi su uredni i to je fuj“) koje mogu jesti. Šum mora i odlična glazba (Bojan Miljančić) ističu beznađe gladnih muškaraca (pojačavaju ga projekcije gradskih ruina)… a onda se na vratima pojavljuje Dijete (Ena Jagec), ljupko biće odjeveno u bijeli kombinezon, s dječjom kapicom i kovčegom. Neobična pojava kojoj je teško odrediti pripadnost („Ja sam sve – i dijete i odraslo, i muško i žensko“) zbunjuje trojicu gladnih i ma koliko njušili Dijete, ne uspijevaju prepoznati je li loše i smiju li ga bez posljedica pojesti?! U razgovoru Dijete ipak priznaje bezazlenu krađu, zbog koje se odmah ispričalo i pokajalo što znači da se svatko može popraviti. I da puno toga nije zauvijek zadano i nepromjenjivo i da ne valja odmah nekoga etiketirati i da se želudac ne mora uvijek napuniti hranom nego može i „veseljem, putovanjima…“.
Kontrast između „dronjavih“ gladuša i ljupke gošće nije samo u izgledu već i u načinu: dok su njih trojica stalno u akciji, agresivni i puni ideja kako bi napunili želuce, ona bezazlenim pogledom prati njihove namjere i njezino odsustvo straha čini ih bespomoćnim (ne čine joj ništa nažao!). Mada se očito radi o distopiji, naslućuje se mogući boljitak uspije li se razumom odvojiti dobro od zla „jer nije svaki došljak neprijatelj, niti je svaki čovjek pun obećanja, osoba od povjerenja“.
Bogdan je u redateljskim promišljanjima sklon „odmacima“ od zapisanog predloška pa bih, tek da udovoljim radoznalosti, voljela usporediti „papirnato“ i izvedbeno, no ono što je uspio (kao i uvijek) jest „zabezeknuti“ publiku i natjerati je da misli. Ili se ja tome nadam…. Iskustvu usprkos, još uvijek se nadam.