Mijo Mirković (1898.-1963.) je bio poznati ekonomist, ali svoja je književna djela potpisivao imenom Mate Balota, a obje su djelatnosti podjednako obilježile njegov život. Kamo god išao, u „srcu je nosio Istru“ i većinu je pjesama napisao na dijalektu rodnog Raklja. Prozu je obično  pisao na standardu, ali bez obzira na odabir književnog izričaja, uvijek se bavio istarskim „malim“ čovjekom i njegovim  životom. To se lijepo moglo prepoznati  u monodrami Dvi daske – putovanje kroz dušu Istre u režiji Maxa i Marine Kostelac (UO Max  teatar) koju je odigrala Marina Kostelac u zgradi zaprešićke Vršilnice (Novi dvori Zaprešić, 28.9.2025.).

Na pozornicu s jedrom u pozadini (rekonstrukciju scenskih jedara Miljenka Sekulića iz 2001. napravio je Ivica Aničić; iz tadašnje produkcije ostala je i glazba koju je izabrala Đurđa Kunej; autor glazbe Darko Pecotić) pojavljuje se bosonoga glumica u jednostavnoj haljini, spremna sa svima podijeliti svoju ljubav prema Baloti koji je bio „težak, ribar, mornar, akademik i pjesnik“, kako piše na nadgrobnoj ploči . Njegova glavna pjesnička zbirka bila je Dragi kamen (1938.) iz koje je Marina Kostelac izabrala većinu teksta, vjerno izgovarajući stihove (lektorica za istarski govor Romana Percan) smireno i dostojanstveno, nerijetko vrlo potresno (koreografija i scenski pokret Rebeka Čuljak) uz glazbenu kulisu i prateće crno-bijele projekcije (Max Kostelac /Marko Fabek).

Teško je pobrojati sve Balotine pjesme izrečene te večeri, ali svatko tko je ikada čitao njegovu poeziju morao je zapamtiti pjesme Koza, Mati i Dvi daske. U prvoj majka odlazi u grad („Četiri ure je mati hodila / pedeset miljari koraki je učinila natašte“) kako bi sinu javila da je krepala koza, koja je uz sinovu plaću, bila obiteljska hraniteljica i zato je njezina smrt njima najava još težeg života („Hiža prez žita, prez muke, prez šolda/ i krepana koza“). Osim što sin (pjesnik) teško radi („četrnaest ur nadan“)  mori ga i ljubav prema kozi („tri noći za kozon sam plaka“) jer je ona simbol ljubavi prema domu. Balota u pjesmi Moja mati izravno govori o majci („Moja mati je bila velika sirota“) opisujući njen težak život, rad i požrtvovanost koju joj on, prema vlastitom sudu, nikada neće vratiti („I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja / daleko je ona od mene, sama prez ninega svoga“). Poput zemlje Istre i njegova je majka osuđena na težak život i nikada joj neće biti ni lakše ni bolje („i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga“).

Ime predstave vezano je uz jednu od najpotresnijih Balotinih pjesama, pa je njegovim odabirom Marina Kostelac odredila ozračje predstave, jer pjesnik kao da nikada nije niti tragao za veseljem. Pjesma Dvi daske prikazuje dobrog, Svetog Ive koji jer toliko siromašan da nema novaca za mrtvački sanduk u kojem bi sahranio svoju dvadesetogodišnju kćer pa uzima dvije daske od kojih je sagrađen pod („Sve selo je ubaša / dvi daske ni nideri naša. / Njih je iz starega poda izvadija, / lipo ostruga i zgladija, / i škrinju šćeri zgotovija.“) nakon čega je u podu ostala rupa („crna škulja“) koja ga je podsjećala na njegovo siromaštvo i kćerinu smrt. Posve sam sigurna da je većina sudbina o kojima Balota pjeva stvarna budući da je teško smisliti nešto tužnije od onoga što nudi stvarnost. Kostelac je izbor iz pjesničkog opusa preplela proznim fragmentima koji su počinjali prisnim oslovljavanjem „Dragi moj kume“ i mada niti ti napisi nisu vedri, ipak nisu tako intenzivno prožeti očajem…

Zgrada poznata kao „vršilnica“ bila je zgrada za preradu žita na posjedu bana Jelačića, no danas je mjesto kulturnih događanja u Zaprešiću, među kojima je i program „Nedjeljne kazališne avanture – Max teatar u Vršilnici“ . U predstavi za odrasle „Dvi daske“ Max teatar je na istančan i znalački način predstavio dio opusa važnog istarskog pjesnika Mate Balote i time uvelike doprinio njegovanju pjesničke baštine.