Glumac Matko Raguž (1955.) je razmišljao, propitivao, vagao i odlučio – izaći! Ovako bi mogla početi priča/bajka/legenda o nastanku Teatra Exit (1994.) čiji je repertoar osjetno drugačiji od onog u drugim kazalištima (ratna vremena ništa nemaju s tim) pa je za „novi“ kazališni stil nastao naziv „egzitovski“ (sjetila sam se nenadano Teatra &TD iz Zuppinog doba). Nekoliko je predstava doživjela troznamenkasti broj izvedbi (100, 200, 300…), ali za razliku od „uspješnica“ drugih kazališta koje se često oslanjaju na banalni sadržaj, glumačko pretjerivanje i jeftin humor, „egzitove“ predstave se uvijek temelje na važnim temama, ozbiljno, ali ne prezajući od zaigranosti. Prosinac 2024. donio je dvije članice Kluba 500 od kojih bih se osvrnula na predstavu SHAKEspeare na EXit u režiji Matka Raguža (19.12.) jer mi je autorski projekt Ivice Boban, Amara Bukvića, Filipa Jurčića i Olje Lozice Kako misliš mene nema?! nekako iskliznuo (uhvatit ću ja njega već).
Predstava počinje podsjećanjem da je „Bard s Avona“ napisao 37 drama u kojima se mogu naći razni likovi (1222) inspirirani povijesnim i „običnim“ osobama, a želimo li sve odgledati, uz pretpostavku da pojedina izvedba traje četiri sata, trebalo bi utrošiti 148 sati. Ali naši glumci sve uspijevaju izvesti u manje od dva sata (svaka izvedba traje ovisno o glumačkoj energiji i reakcijama publike) i to bez obzira na glumački sastav koji se od premijere 2006. do sada tri puta promijenio: u prvih 300 predstava glumili su Živko Anočić, Marko Makovičić i Jerko Marčić, potom umjesto Marčića dolazi Saša Anočić (preminuo 2021.) a sadašnji trio, s početnom dvojicom, čini Domagoj Ivanković. Mada „veterani“ imaju dugogodišnju praksu (opću i u ovoj predstavi) u odnosu na novog člana, uigranost im je besprijekorna što bih pripisala talentu „novaka“ i glumačkoj potpori suigrača te promišljenoj koncepciji i čvrstoj strukturi koju čine režija, dramaturgija (Pavica Bajsić), pokret (Ksenija Zec), kostimi (Đenisa Pecotić), oblikovanje svjetla (Tomislav Baotić) i glazbena potpora (Damir Šimunović).
I što je u toj predstavi tako čarobno? Prije svega način na koji se glumci odnose prema Shakespeareu: likovi nisu „papirnati“, nego puni života, pa kada njih trojica „razgovaraju“ rečenicama iz Hamleta, podbadajući se raznim opaskama („Živko ne zna što znači ono što govorim“, „Marko, ti si meni kao Sunce, ne mogu te dugo gledati“) ili inzistiraju na scenskim efektima („Nema dima, nema Dode“ inati se Domagoj Dodo Ivanković kada ne želi igrati duha Hamletovog oca ako mu ne „puste“ dim) to djeluje jako komično jer oni uvažavaju tekst, iako njime nisu opterećeni (mislim da je to najkraći put do srca publike). Nakon pokušaja da izvuku mač iz kamena, naši se glumci bave Shakespearovim povijesnim dramama koje se bave borbom za englesko prijestolje („krunotok“), pa se nižu imena i sudbine engleskih kraljeva (kako ondašnjih, tako i…). Nakon neobičnog predavanja o Shakespeareu, na red dolazi tragedija o mladim veronskim ljubavnicima, iz čije ću izvedbe izdvojiti pojavu dadilje u obliku dojke na kotačićima i susret Julije (Ivanković) i Romea (Makovičić) na balkonu (Anočić).
Ovaj Shakespeare „na eks“ (na dušak) u meni je probudio onu pritajenu radost koju izazivaju pametne i duhovite predstave, one koje vole njihovi izvođači i njihova publika, one koje se mogu ponovo i ponovo gledati jer, iako su svaki puta jednake, nikada nisu iste. Jedino nepromijenjeno u ovih 500 predstava bio je i ostao„bojni“ poklič : „Shakespeare noćas mora pasti!“.