Svaka situacija može biti poticaj za smijeh (makar kiseo) pa tako i problemi vezani uz vlasništvo i novac kao u komedijama izvedenim na 13. Bobijevim danima smijeha (10.-29.11.2024.) u Centru za kulturu „Histrionski dom“ od kojih izdvajam dvije: Stambeno pitanje Snježane Babić Višnjić u režiji Ivana Lea Leme i produkciji Scene „Gorica“ POU Velika Gorica (20.11.) i E, moj Jere autorsko djelo Siniše Novkovića u produkciji Gradskog kazališta mladih Split (27.11.).
U napušteni i zapušteni stan kojeg od vanjskog prostora „štiti“ zid prekriven tapetom starinskog uzorka s velikim otvorom na sredini (scenografija Vesna Režić, dizajn svjetla Martin Šatović) uvlači se mladi par, Jana i Luka (Mia Krajcar, Mladen Kovačić). Budući da je mrak, oni se ne uspijevaju tiho kretati pa u izvide dolaze uznemireni susjedi Berta i Nikola (Anita Matić Delić, Đorđe Kukuljica). Nakon prvotnog iznenađenja, susjedi objašnjavaju da imaju ključ jer su se brinuli o staroj vlasnici stana do njene smrti, a na stan dobronamjerno paze do ostavinske rasprave (u nadi da će im ga ona oporučno ostaviti). Mladi par opravdava svoj neovlašteni ulazak u stan Lukinim rodbinskim vezama s vlasnicom jer će, po „krvnom srodstvu i nasljednom pravu“, on naslijediti stan (iako nikada nije mario za staricu). Sljedeći susret ovog kvarteta završava tučnjavom i iscrpnim svjedočenjima pred inspektorom.
Tekst pun podbadanja, nadmudrivanja i smicalica te dobar raspored scena i ugođaja u stanu i na policiji omogućili su glumcima da pokažu što umiju i znaju i šteta je da su Lemova adaptacija (bez koje izgleda više ne može), dopisani stihovi i agresivna glazba (Zvonimir Dusper) narušili izvorni tekst. Ležerna odjeća (Mirjana Zagorec) sugerirala je da su se u „ničijem“ stanu parovi osjećali kao „kod kuće“, ali kada su stigli na policiju, njihov su izgled „krasili“ brojni zavoji, štake i udlage zbog ozljeda nastalih pri žestokom okršaju. I kome je pripao stan? Zahtjevi nekadašnje vlasnice, gospođe Franciske (glas Branke Cvitković) nisu baš po svačijem ukusu…
Za notornu rečenicu svetog Jeronima: „Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac“ nema nikakvog pisanog dokaza (upitan je i zemljopisni položaj njegovog rodnog mjesta Stridona), ali je u nas poznatija nego svi njegovi teološki spis i prijevodi Biblija. Rečenicu je, navodno, izgovorio kako bi opravdao svoju tešku narav (koja su mu pripisivali zbog oštrih polemika) no neovisno o činjenicama, ime Jeronim (Jerolim) i razne inačice su vrlo omiljeni u Dalmaciji (ipak je on zaštitnik Dalmacije).
Jere (Filip Radoš) je depresivan i razmišlja o kraju, no ukaže mu se sveti Jeronim (Matija Grabić) i njegove ga riječi „vrate“ u život. Budući da sveca smatra svojom uobraziljom, nikome ne govori o njemu, ali s njim o svemu razgovara, pa i o odluci da ne proda djedovinu investitoru koji želi na njoj izgraditi klaonicu jer je smatra opasnom. U želji da s kćeri Jericom (Ana Gruica Uglešić) odseli u grad, bratova udovica Jerka (Nada Kovačević) ga nagovara na prodaju, no Jere je postojan u svojem otporu. Međutim, sveti Jeronim nije uobrazilja jer ga vidi i Jerka koja ga je unajmila (on je osrednji glumac Stipe opterećen kockarskim dugovima) da u liku omiljenog sveca nagovori Jeru na prodaju. Razgovor s investitorom (Denis Tomić) ne uspijeva pokolebati Jeru, ali nastupa preokret koji smiruje zavjeru, a Jerica i Stipe rade predstavu o – Jeri!
Scenografija (Ozren Bakotić) i glazba (odabir S. Novković) vrlo dobro dočaravaju atmosferu u kojoj čovjek zdravog razuma prihvaća nadnaravno zbog osobne tragedije, a to se uspješno provodi i putem odjeće (Tina Vukasović Đaković): karirana flanelska košulja nasuprot crvenoj antičkoj togi. Iako je prikazani sadržaj vrlo aktualan, likovi vjerodostojni (upravo „precrtani“ dobrodušni komunalni redar Jerkan – Maro Drobnić), a ambijent autentičan, izvedba se doimala „umornom“ (magija nekada djeluje, a nekada ne).
Pohlepa i potreba se ponekada jačaju, a ponekada nište, ali bez obzira na posljedice, njihov prikaz može nasmijati. Ne možda uvijek uspješno, ali sigurno uvijek s nakanom.