Festival komedije posvećen glumcu Josipu Bobiju Marottiju (1922.-2011.) nazvan „Bobijevi dani smijeha“ u organizaciji Glumačke družine „Histrion“ i Centra za kulturu „Histrionski dom“ učestalo nudi zagrebačkoj publici kazališne predstave iz drugih sredina pa su već prvih dana 13. festivalskog izdanja (10.-29.11.2024.) gostovale predstave Dođi gola na večeru Marca Camolettija u režiji Nine Kleflin i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku (11.11.) i Kokoš Nikolaja Koljade u režiji Borisa Svrtana i produkciji Gradskog kazališta Požega (14.11.).

Komedije francuskog dramatičara Camolettija (1923.-2003.)   Boeing boeing i Pidžama za šestero (ponekad naslovljena Ne odijevaj se za večeru) popularnost duguju dinamičnim zavrzlamama i izravnom humoru pa su ih hrvatska kazališta već izvodila. Za ovom drugom komedijom (Pyjama pour six) posegnula je redateljica Nina Kleflin i u adaptaciji pohrvatila  imena sudionika i mjesta odakle dolaze, a naslov izmijenila do neprepoznatljivosti. Zagrebački arhitekt Bernard (Donat Zeko) je za sebe i suprugu Žanu (Ana Perković) uredio ruralnu kućicu nadomak Drniša, a kao druželjubiva osoba, u nju voli pozvati  goste, na primjer Marijanu zvanu Mimi, influencericu iz Splita (Lucija Alfier) i to taman onda kada Žana odluči posjetiti svoju majku. Mimi mu je zapravo ljubavnica i u želji da zakamuflira  taj odnos, Bernard poziva i prijatelja Roberta (Bojan Brajčić) te angažira profesionalnu kuharicu Mirjanu iz Drniša, zvanu Mimi (Oriana Kunčić).

Kada je Žana čula da dolazi i Robert, odlučuje ostati (jer su njih dvoje ljubavnici) i Bernardov brižno smišljen plan doživljava krah: budući da svi nešto kriju, govore u zagonetkama pa dolazi do niza nesporazuma i nitko više ne zna tko je kome tko. Ipak, najveća zbrka nastaje oko zamjene identiteta influencerice i kuharice (jednakih su nadimaka), ali po mojem sudu, niti izgled glumica niti njihovo izražavanje ne ide tome u prilog. Bernard „influencericu“ (zapravo kuharicu) „promovira“ u Robertovu ljubavnicu, što ova „narodska“ žena okreće u svoju korist (novčanu) sve dok po nju ne dođe njezin naprasit suprug, majstor za ražanj iz Boraje (Krešimir Jelić). I tada se napokon svi smire: Bernard i Žana odlaze zajedno u svoju sobu, a Robert i Mima svaki u svoju. Ali, noć je duga a njih dvoje ne mogu spavati…

Tekstu se nema što prigovoriti, no nepotrebno se ponavljaju slične situacije pa se predstava doima neuobičajeno dugog trajanja, tim više što ni glumački doprinosi nisu ujednačeni. Izdvojila bih spretnog, brzog, logičnog i uvjerljivog Donata Zeku i svestranu Orianu Kunčić čija se kuharica Mimi rugalački „ziba“ između očekivanog, zdravog koristoljublja i izvještačene grotesknosti. Glazbeni doprinos (Nikolina Belan, Bojan Brajčić) je vrlo dobar, kostimi ističu ženski dio ansambla (Sara Lovrić Caparin), a namještena soba  djeluje vrlo decentno jer su „obavezna“ vrata u vidu okvira (Branko Lovrić Caparin, dizajner svjetla Josip Bakula).

Nikolaj Vladimirovič Koljada (1957.) pripada među najplodnije suvremene ruske dramatičare ali je u našoj kazališnoj sredini uglavnom poznat po komedijama Kokoš i Murlin Murlo pa je teško procijeniti opseg njegovih tema (Kazalište Atelje 212 izvelo je u nas predstavu Lažljivica), no njegovim junacima nesumnjivo nije lako u životu… Komedija Kokoš događa se u neurednoj i pretrpanoj sobi (scenografija Frane Celić) jednog provincijskog kazališta pa se Svrtan opisima, nazivima i kroz izbor glazbe odlučio za Požegu („barokna selendra“). Priča počinje jednog ranog jutra kada ostarjela glumica Ala (Ines Bojanić) dolazi k mladoj glumici Noni (Anabela Sulić) kako bi je otjerala iz kazališta jer je u vezi s njenim mužem (Ivan Vukelić). Dok se njih dvije prepiru („Hoćeš moje uloge i mojeg muža“, veli Ala), ispod deke izranja zbunjeni glavni redatelj (Ivica Pucar) ne shvaćajući uopće o čemu se radi. Noni postaje „dosadno“ i odlazi se utopiti (u Orljavu) i dok izbezumljeni redatelj juri za njom, u sobu ulazi redateljeva bivša žena (Antonija Stanišić Šperanda) i upušta se u razgovor s Alom (kostimi su djelovali neuredno, kostimografija Marita Ćopo). Nona se vratila „živa i zdrava“ i nakon što je sve izvrijeđala, zauvijek je otišla. Nakon rasprave dvojice zaljubljenih i ostavljenih muškaraca o tome, tko je od njih dvojice nesretniji, vješaju se o istu kuku koja pod njihovom težinom puca – doista nemaju sreće, ne uspijevaju ni u vlastitom vješanju.

Koljadini dijalozi su duhoviti s puno referenci na kazališni svijet (koji sliči pravom životu i u koji ulaze „stvarni“ ljudi, recimo susjedi koji se bune na buku koju dižu glumci u sobi) jer osim što je plodan i darovit pisac, Koljada glumi, režira i vodi vlastito kazalište u Ekaterinburgu. Puno različitih faktora utječe na kvalitetu predstave i zato nisam sasvim sigurna čemu trebam pripisati nezadovoljstvo koje sam osjećala nakon gledanja ove izvedbe, no većina mi je glumačkih utjelovljenja bila potpuno neuvjerljiva. Izuzetak čini Ivica Pucar svojom interpretacijom redatelja (punog „gađenja i susramlja“) koji zaslužuje žaljenje, ali zbog ponašanja ujedno izaziva smijeh: uvjerena sam da ga je autor takvim zamislio (za razliku od Čehova za kojeg nikada nismo sasvim načisto).

Vrlo sam zadovoljna da sam mogla pogledati predstave iz Šibenika i Požege jer smatram da je bolje napraviti predstavu s ponekom manom, nego savršeno i besprijekorno ništa.