Sve više kazališnih predstava (najčešće na nezavisnoj sceni) prikazuje utjecaj digitalizacije na ljudske živote, pri čemu se obično bave negativnim posljedicama (pomak od korisnika do ovisnika), a malo kada pogodnostima koje donosi napredna tehnologija. Središnji lik je obično osoba „zarobljena“ u virtualnom svijetu, svima stalno „dostupna“ (zaboravljeni ili prazan mobitel najava je apokalipse), ali čiji osobni kontakti trpe ili potpuno nestaju. Leon Zrile je u komediji Dok nas inteligencija ne rastavi prikazao bračni par koji, suočen s posvemašnjim otuđenjem, pokušava spasiti brak uz pomoć (revolucionarne) aplikacije pa je u režiji Roberta Boškovića, na nezavisnoj kazališnoj sceni, nastala još jedna predstava o ljudima u digitalnom svijetu (Kazališta KNAP, 14.12. 2024.)
Poput špiljskih ljudi, i mi se bojimo svega nepoznatog, dakle i „umjetne inteligencije“ (koju, valjda iz strahopoštovanja, ne obilježavamo s „ui“ ili „UI“, nego AI – artificial intelligence) pa joj „povlađujemo“ (svi smo oduvijek razgovarali s kućanskim aparatima, zar ne?). Fizičar Vladimir Paar je jasno pokazao nepremostivu razliku između ljudske i umjetne inteligencije jer dok našu rese mašta, kreativnost i intuicija, potonja je (barem za sada) proizvod „predvidivih“ parametara.
Zrile izuzetno duhovitim tekstom (dramaturgija Igor Weidlich) prikazuje Danijelu (Ana Uršula Najev) i Martina (Domagoj Nižić) koji se odlučuju u svoj život uvesti AI (glas Jasne Bilušić) da ih mudro vodi kako bi uspjeli nadvladati narušene odnose (oni se vole ali nemaju vremena to pokazati jer puno rade, a kada ne rade, onda se bave važnim informacijama – on, ili druženjem s prijateljicama na društvenim mrežama – ona). Da bi „humanizirali“ svoju nadglednicu i upravljačicu životima, nazvali su je Ružicom i „za svoje dobro“ slušaju njezine upute, jer ako se pobune, ona ih kažnjava: spojivši se na dostupne kućanske aparate (s internetskom vezom), ima mogućnost učiniti im nedostupnim zadovoljavanje standardnih potreba – od hrane i prijevoza do komunikacije s drugima (a kada ja koristim svoj „blentavi“ mobitel na kojem su mogući samo pozivi i poruke, svi me ismijavaju – hvala Zrile!). Ružica je prava mudrica i manipulatorica pa producira lažne slike i poruke kako bi ih istovremeno zavadila i natjerala da se zagledaju jedno u drugo. Ono što vide nije uvijek ugodno, ali konačno odlučuju progovoriti o svemu što ih tišti: o manama onog drugog, o vlastitim željama i da se i dalje vole…. Iako im je zadala puno jada, Ružica je „ponosna“ jer je izvršila povjereni joj zadatak – sačuvala brak i usrećila povjereni joj par. Oni bi je doista, nakon svega, rado razbili!
Leon Zrile je za mene istinsko otkriće jer osim što je duhovit na pragmatičan način (ni u čemu ne pretjeruje), on suvereno dočarava što bi se moglo zbivati u zajednici koju je preuzela kreacija bez emocija, „mudrica“ Ružica, koja dosljednošću i utilitarnošću „ureduje“ po „pitanjima srca“ (mada se pitam, mari li ona za njihovu ljubav ili samo obavlja zadatak?). Nižić i Najev su dva arhetipa ponašanja (Hercegovac, Dalmatinka) koji se trude, usprkos temperamentu, pristati jedno uz drugo što nije uvijek lako, jer ih razdvaja društveni status (on radi u korporaciji koja ga „ždere“, ali tamo dobro zarađuje i nada se promaknuću, dok je ona slobodna ilustratorica koja „radi od doma“) i predrasude prema spolovima. Kada „zaškripi“ na intimnom području, oni iznose potiskivane osjećaje i kada se sve počinje kotrljati u nepovrat, nenadano osvještavaju ono nježno i lijepo u sebi (što ih je svojedobno i povezalo).
Nikolina Kuzmić je ostvarila prilično raskošnu scenografiju kojom predočuje dobrostojeći par (oblikovanje svjetla Vesna Kolarec), mada se glavnina zbiva u prednjem planu i njihovi česti boravci na toaletu (iza panela) imaju prije simboličnu nego funkcionalnu ulogu (u mogućim se gostovanjima tog djela stana lako mogu odreći). Kostimograf Patricio Alejandro Aguero Marino si je dao oduška, mada se pitam jesu li bile nužne stalne promjene: Martin odijeva standardna odjela čija elegancija opada s njegovim nezadovoljstvom, dok Danijela boraveći u kući ionako ne teži nekoj eleganciji (posebno od kada se ne „seksaju“). Glazbom (Trpimir Jerković) se ponešto pretjeruje jer iako je dopadljiva, svira i onda kada nije nužno, a sve me više smetaju izmjene scena koje prati „pali-gasi“ pristup kao što je u ovoj predstavi.
Usprkos navedenog, zbog odličnog teksta, glumaca koji su vrlo ozbiljno shvatili tegobe i dvojbe svojih junaka i sjajnog glasa kojim AI određuje njihove sudbine, ovu sam predstavu odgledala sa zadovoljstvom.