Unatoč brojnim kazališnim, filmskim i radijskim nastupima, francuski glumac, redatelj i dramatičar Jean Poiret (1926.-1992.) trajno mjesto na svjetskoj sceni „osigurao“ je djelom Krletka (La cage aux folles, 1973., prijevod Vladimr Gerić) koju je redatelj Krešimir Dolenčić postavio u HNK Varaždin krajem studenog 2024.(druga repriza 26.11.). Umjetnička ravnateljica HNK Varaždin, dramaturginja Vesna Đikanović u programskoj knjižici piše da je predstava „…žanrovski hibrid koji posiže i u mjuzikl/kabare izvedbu, i u komediju zabuna, i u preciznost vodviljskih preokreta u radnji. A pritom računa i na gledateljevu ulogu u predstavi.“
Dolenčić je godine 2012. u zagrebačkom SK „Kerempuh“ postavio predstavu Krletka za koju je s dramaturginjom Željkom Udovičić adaptirao tekst, a isto su učinili i za varaždinsku predstavu: „Mi smo u Varaždinu prepravljali uloge, ubacivali tekstove, mijenjali scene, dodavali songove, poznate, naše, na svaki način intervenirali u tu, s jedne strane sasvim otvorenu formu-sadržaj malog svijeta kazališnog koji unutar svog kluba, music halla, cabareta, kako hoćete, živi svoj teško stečeni i izboreni život. S druge strane, tu je zadana fejdoovska struktura punokrvnog vodvilja koji ne dopušta niti jednu sekundu opuštenosti ili glumačke improvizacije.“ Ne sjećam se više dosjetki i izbora pjesama iz zagrebačke predstave, ali ne sumnjam da je glazbeni program varaždinske Krletke drugačiji, a u dosjetkama („barokna vukojebina“, „dva tjedna su ključna“) lako se prepoznaje da su lokalne i recentne. Predstava prikazuje, prema Jasni Žmak: „susret heteroseksualnog i homoseksualnog svemira“, pri čemu je „istospolna zajednica prikazana kao mjesto istinskog prihvaćanja, ljubavi, bliskosti i podrške, a ona raznospolna kao kruta, hladna, za istinsko prihvaćanje, ljubav, bliskost i podršku nesposobna tvorevina“ (Kazalište 49/50).
Na pozornici se izmjenjuju kućne scene (kat iznad noćnog kluba „Krletka“ žive vlasnik kluba Georges / Stojan Matavulj, njegov partner Albin / Marinko Leš, sin Filip / Nikša Eldan i „mačkasti“Lukas / Denis Bosak) i nastupi u klubu, a prostore spaja tajni prolaz kroz ormar (scenografija Marta Crnobrnja, Marta Dolenčić). Iako je raskošnija, ova scenografija podsjeća na raniju (Crnobrnja je zadržala „okvir“ kojim se najavljuje kabaretski nastup što je praktično, ali ne baš atraktivno), dok kostimi (Doris Kristić) rječito pokazuju suprotnost između „uglednih i podobnih“, obitelji Petir koju čine konzervativni roditelji (Darko Plovanić, Helena Minić Matanić) i kći Andrea (Elizabeta Brodić) i onih „drugojačijih“, razdragane ekipe iz kluba (Robert Španić, Karlo Mrkša, Lovro Rimac). Razdraganosti spomenutog trojca su obilato doprinijeli koreograf Dinko Bogdanić i glazbenik Vid Novak Kralj (obrada pjesama Mario Mirković), a ni dizajner svjetla Deni Šesnić nije bez grijeha.
No, vratimo se priči: homoseksualni par, Georges i Albin (glavna zvijezda „Krletke“) živi u stabilnoj vezi i odgaja Filipa (kojeg je Georges začeo sa Simone / Beti Lučić jedne pijane noći) i život im se „rutinski“ odvija između kuće i kluba. No kada Filip najavljuje da se ženi s Andreom i da Georges treba upoznati njezine roditelje, moraju provesti niz preinaka: iz sobe se uklanjaju lascivne dekoracije i unosi se veliko raspelo, a umjesto Albina poziva se Simone. No, to nije bez teškoća, jer Simone kasni, a Albin se inati, pa se oboje nađu na večeri. Gospodin Petir (član Nacionalne kršćanske seljačke stranke) pri zastupanju svojih pretjerano konzervativnih stavova pogrešno izgovora riječi, zbog čega ga supruga uporno i svadljivo ispravlja što pokazuje netrpeljivost o čemu je pisala Žmak (kao što je zapazila da su svima povezanim s „Krletkom“ ostavljena francuska imena). Večera, odnosno susret „pravih“ i „krivih“, trebala je biti vrhunac predstave, no ponavljanja su usporila izvedbu i narušila dotadašnju dinamiku, što nije promijenila ni završna jurnjava. Voljela bih da je bio naglašeniji „grabežljivi“ pristup mlade novinarke (Dea Presečki), a dio cjeline čine još Zdenko Brlek i Mladen Grof Jerneić Erdödy.
Marinko Leš u ulozi Albina pokazao je da odlično pjeva, da uvjerljivo nastupa u kabaretu i da je beskonačno dirljiv kao žena u muškom tijelu… Već sam ga viđala u dobrim nastupima (svi u varaždinskom kazalištu) i vrijeme je da se prestanem čuditi (zna on i s lutkama), ali Leš me i ovaj put „zaskočio“ izvrsno napravljenom ulogom: nije ni lako ni ugodno biti Albin u Petirovu svijetu. Zabavno je što su Matavulj i Leš stameni, visoki muškarci, ali njihova stereotipna ponašanja (ozbiljno muško nasuprot cvrkutavom ženskom) pokazuju da bi valjalo posumnjati u rigidne podjele. Raspjevani lakonogi trojac koji čine Španić, Mrkša i Rimac su toliko zavodljivi zabavljači da su od prvog nastupa osvojili publiku (sa šeširom na ulici brzo bi postali bogataši) i mada izvedbeno sliče samostalnoj dionici, lako je vidjeti da su poput poveznice koja labavi napetost pri teškim situacijama i između prijekih ljudi.
Predstavu Krletka se samo površno gledano može doživjeti kao zabavnu priču s pjevanjem i plesom jer ako joj se pomno pristupi (uvjerena sam da ni šlageri nisu „bez veze“ poredani) može iznenaditi ozbiljnošću svoje poruke.