Britanski dramatičar Joe Orton (1933.-1967.) poznat je „po svojim provokativnim, satiričnim komedijama koje često istražuju teme seksualnosti, društvenog licemjerja i moralnih normi“, a apsurdna i kaotična farsa What the Butler Saw (Što je sobar/batler vidio, 1969.) smatra se „jednim od njegovih najvažnijih i najradikalnijih komada.(…) Orton ismijava rigidne društvene strukture prikazujući likove koji su vođeni vlastitim perverzijama i neukrotivim seksualnim nagonima. Komad se poigrava s konceptima moći, identiteta i ludila, a posebnu pažnju posvećuje apsurdnosti autoriteta. Njegov je humor subverzivan i radikalan, a scena se razvija u vrtlogu zabluda i komičnih obrata“ (Nina Kleflin).
Iako zapetljana i prilično opaka, zbivanja nisu potpuno neočekivana: psihijatar u svojoj klinici traži od mlade djevojke, zbog provjere njenih kvalifikacija za posao tajnice, da se razodjene (čemu se ona čudi, ali udovoljava) planirajući obljubu (Ladu Čale Feldman scena podsjeća na slučaj domaćeg ginekologa-silovatelja), u čemu ga osujećuje dolazak supruge (i s njom batlera koji je ucjenjuje jer je s njim općila) te posjet njegovog nadređenog koji dolazi zbog provjere poslovanja. Serija presvlačenja i zamjene identiteta vodi situaciju prema kaosu do konačnog, nevjerojatnog otkrića (s naznakama incesta, za koji na kraju više nitko ne mari; povijesno gledano to je uvijek ionako bilo pitanje dogovora).
Redatelj Ivan Leo Lemo komediju je preveo i adaptirao („transportirao sam priču u Zagreb, danas i ovdje. Transponirao sam društvenu piramidu u naš slavno neslavni posttranzicijski kapitalizam. Dodao sam šest čarobnih „luđaka“ (nastupa samo pet, op O. V.), a kao odgovor na patrijarhalno-kompleksaške akcije „s pozicije moći“ dva seksualna predatora, u ovom slučaju psihijatra, dao sam, i fabularno i svjetonazorski, „ženski odgovor“.) i tako je nastala predstava Peripetije sa psihijatrije u Zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija“ (22.10.2024.).
Zašto je Lemo Ortonov komad transformirao do ruba neprepoznatljivosti, meni je doista enigma?! Zašto je lokalizirao mjesta i imena kada nije posegnuo za „našim“ situacijama (iako sprčkana, ostala je sačuvana struktura priče) i zbog čega su uvršteni „ludi“ pacijenti (Larisa Marak, Božidar Peričić, Ružica Maurus, Matija Škvorc, Adnan Prohić) kada nemaju „povijest bolesti“, nego samo, na agresivan i preglasan način, iznose opće probleme? Stekla sam dojam da su svojim nastupima (scenski pokret Leo Mujić) u kojem se izmjenjuju beskrajni monolozi i ne uvijek uspjelo pjevanje (stihovi Lemo, odlična glazba Matej Meštrovića) „ometali“ središnje zbivanje i nepotrebno produljivali trajanje predstave (140 minuta).
Scenografkinja Vesna Režić nije imala baš previše poticaja za oblikovanje prostora (svjetlo Elvis Butković), većina kostima (Ivana Bilandžija Billy) je pomalo čudna (posebno „modne“ luđačke košulje), a tko je glumcima vidljivim flasterima na lica pričvrstio male mikrofone nesumnjivo ih, možda nehotice, mrzi: zar ne postoje prozirne trakice kojima bi se „bubice“ ljepše fiksirale, ako se već moraju koristiti u prostoru kao što je neveliko kaptolsko kazalište (očito su nekada glumci bili snažnijih govornih aparata!).
Goran Malus, Mila Elegović i Ivona Kundert su u ulogama doktora Pretnjače, njegove supruge i potencijalne tajnice Žakline Barić glavni pokretači zbivanja, no njihove su kreacije, usprkos glasnoći, bile prilično mlake, a interakcije labave pa me se nisu dojmili. Uključivanje batlera, ovdje je to lift-boy i DJ (Roko Sikavica) i policajca (Filip Juričić) nije promijenilo moj utisak, pa mi se čini da je jedini profiliran u ovoj sadržajno-izvedbenoj pomutnji bio Adam Končić u ulozi psihijatra Vladimira Raosa, Vladinog kontrolora koji svojim revnim procjenama i dijagnozama od grude stvara lavinu.
Batler je nesumnjivo vidio ljigave ljude i nakaradne društvene pojave, ja sam vidjela zbrčkanu, predugu i napornu predstavu, a što su vidjeli drugi, ne uspijevam niti pretpostaviti.