Gledajući osrednje ili loše predstave, nerijetko se sjetim glumca Zvonimira Zoričića koji je na pitanje, zašto je napisao dramu Tatarski biftek (1994.), odgovorio da mu je dojadilo glumiti u loše napisanim dramama (slično vicu koji se pričao kada je Danis Tanović dobio nagradu „Oskar“ za film Ničija zemlja: „Što radi Bosanac kada poželi pogledati dobar film? Snimi ga“). Jednako pamtim kako su mi glumci (ne sjećam se iz kojeg kazališta), nakon što sam nabrojila zašto mi se njihova predstava nije svidjela, rekli: „Popravit ćemo mi to kada ode redatelj“. To je, naravno, nedopustivo, ali pokazuje da glumci odlično znaju što su napravili i spremni su o tome razgovarati. Redatelji također znaju kakva je predstava (uvjerena sam u to, iako mi „nepristrani promatrači“ tvrde suprotno), ali obično ne žele o njoj razgovarati, posebno ne s „nevaljalcima“ kojima se predstava nije svidjela (jer ovi očito „nemaju pojma“). Redateljski odnos prema glumcima (sudeći prema kuloarskim pričama) može izazvati antagonizam pa je naslov prve drame glumca Rakana Rushaidata Slučajna smrt jednog redatelja mnogima djelovao znakovito, mada je predstavu režirao (živ, zdrav i ljubazan) Dražen Krešić (Teatar &TD, 28.12. 2024.).
Talijanski književnik Dario Fo (1926.-2016.) napisao je dramu Slučajna smrt jednog anarhista (1970.) potaknut slučajem anarhista Giuseppea Pinellija (1928.- 1969.) osumnjičenog za bombaški napad u Milanu, koji je zbog svojeg neopreza, za vrijeme ispitivanja u policijskoj stanici, ispao kroz prozor. Fo je na ironičan način secirao policijsku istragu prepoznavši u njoj društvene procese, a na sličnom je principu, čini mi se, htio Rushaidat povezati kazališnu fikciju sa stvarnošću (uvijek me zanimalo što bi trebalo značiti „glumiti samoga sebe“).
U gotovo praznoj (stolice, stol i klavir iza zastora) opskurnoj pokusnoj dvorani (vjerodostojan MM centar, dizajn svjetla Martin Šatović) troje glumaca čeka „kultnog“ (!) rumunjskog redatelja („neobičnog“ imena i njima posve nepoznatog), ali umjesto njega stiže mail u kojem ovaj javlja da ne može doći i preporučuje im da rade bez njega, da zajednički improviziraju. Rakan Rushaidat igra mrzovoljnog sredovječnog glumca Acu sklonog alkoholu (pljoskica je uvijek u džepu) koji svoju ljutnju na „cijeli svijet“ iskaljuje na svima i u svakoj prilici, što ubrzo otkrivaju njegove mlađe kolege, Petar (Bernard Tomić) i Megi (Nikolina Prkačin). Teško je reći je li Acina notorna grubost posljedica životnih nevolja, nemoći da se uhvati u koštac sa svime što mu se ne sviđa (prezire redatelje generalno, ali mu nisu dragi ni mlađi glumci) ili pokušaj da sebe uvjeri kako još ima vremena i snage za nešto novo (monolog o kirnji, ribi koja se skriva u rupi, iako je dorasla opasnostima u moru). Ofucani baloner i šešir (poput Humphreya Bogarta) pripadaju nekom bivšem (boljem?) vremenu, dok njegovo infantilno skrivanje figure konja uoči šahovske partije s Petrom, pokazuje iskrenu netrpeljivost prema dolazećem glumačkom naraštaju (bez puno krzmanja Petar figuru nadomješta upaljačem koji i dalje služi originalnoj namjeni, što dovodi do nekoliko baš zabavnih scena). Čini mi se pretjeranim ovu partiju šaha uspoređivati s onom iz Bergmanovog filma Sedmi pečat, ali ni ova ne služi samo da se „ubije“ vrijeme nego predstavlja „kultiviranu“ demonstracija moći (jako me razdragao Petar kada je kutiju za šah gurnuo na nedohvatno mjesto).
Rushaidat je izvanserijski glumac, jedan od onih rijetkih koji besprijekorno govore i čija je gluma u službi nastanka punokrvnog lika (bez težnje da se svidi) i zato bih silno voljela saznati kako je „krojio“ Acu? Petar u početku povlađuje Acinim komentarima o kazalištu (vrlo sustavna analiza) i o životu, pa mu čak u znak simpatije (dodatno potaknut zloćom) pokazuje Meginu pornografsku snimku. Budući da redatelj i dalje ne dolazi (saznajemo zašto), razgovori postaju ozbiljniji ali Petrova sklonost Aci postupno slabi, što Tomić gradi na minuciozan način pa se naočigled rađa samosvjesni Petar na kojeg u buduće valja računati. Prkačin daje naoko krhkoj Megi snagu da se odupre prikrivenom zlostavljanju kolega te u konačnici (ne baš uvjerljivo) dobiva moralnu zadovoljštinu; autor nije morao puno tragati za inspiracijom. Tekst je očito plod razmišljanja i iskustva, ali u izvedbi nije uvijek sve kako je zapisano, pa se dramaturg Filip Rutić trebao pozabaviti nekim scenama, a redatelj tempom jer se predstava, usprkos dobrim glazbenim intervencijama (suradnik Antun Aleksa), činila duljom no što je trajala.
Predstava Slučajna smrt jednog redatelja novi je primjer da Teatar &TD na svojem repertoar i dalje broji više pogodaka no promašaja čime se, nažalost, ne mogu podičiti sva kazališta – izgleda da su nezavisna kazališta i autorski projekti zalog naše bolje kazališne budućnosti.