U zagrebačkom Centru za kulturu Histrionski dom mogu se već dosta dugo pratiti dva festivala posvećena glumcima – proljeće je „rezervirano“ za Festival cabareta Gumbekovi dani u spomen Mladenu Crnobrnji Gumbeku (1939.-2000.), a u jesen Festival komedije Bobijevi dani smijeha „priziva“ duh Josipa Bobija Marottija (1922.-2011.). Oba festivala počinju novim, uglavnom komičnim predstavama Glumačke družine Histrion pa su 13. Bobijevi dani smijeha (10.-29. 11. 2024.) počeli komedijom Oko jedne hiže Nine Škrabea u režiji Jasminka Balenovića. Istom komedijom (donekle proširenom), čiji naslov priziva pjesmu Drage Britvića (stihovi) i Arsena Dedića (glazba), autor je s jaskanskim Kazalištem Škrabe 2018. proslavio 50 godina umjetničkog rada pa budući da je riječ o veteranu (dramske tekstove počeo je pisati 1971. zajedno s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom, a samostalno piše od 1986.) kojem je blisko kajkavsko narječje i histrionsko ozračje, nije bila neočekivana znatiželja u vezi ove predstave.
Četveročlana obitelj Štibuhar živi nadomak Zagreba i ne ide im baš najbolje: otac Nacek je mesar koji si jako voli popiti (Zlatko Ožbolt), njegova supruga, dobrodušna domaćica Francika (Marija Borić Jerneić) nastoji razumjeti i izgladiti svaku situaciju, dok se nezaposlena djeca kako-tako snalaze pa kći Čuča (Klara Fiolić) po noći „čuva“ djecu, a sin Janko (Borna Galinović) se amaterski bavi boksom i radi u noćnom klubu. Tu su još nepokretna babica čije potrebe čujemo iz pokrajnje sobe (Ankica Dobrić), podstanar Džolan iz Bosne (Andrej Kopčok) zaljubljen u Čuču i stalno prisutna susjeda, pohlepna Hedviga (Marija Kolb) koja je „jako utjecajna“ i (za eure i hranu) sve može srediti (muž joj je u svim strankama). Nakon što Čuča sazna da je zatrudnjela, Džolan otkriva obitelji čime se njihova Čuča doista bavi i mada bi za mnoge obitelji takva spoznaja bila šokantna, za ovu nije! Dapače, iako njena „poslodavka“ Hedviga inzistira na abortusu, roditelji žele da Čuča rodi (bolje faćuk nego abortus), Džolan je prosi (sada joj se sviđa, naravno), a Hedvigu izbacuju iz kuće (za njom odlazi Janko). Šteta da se od tog trenutka nije poradilo na prilično očitoj groteski, nego se slijedom potrebe za sretnim krajem, nastavilo sa zbivanjima kao da je sve predočeno uobičajeno. Ako je tome tako, onda je očekivano da se oko stola nađu ushićeni Nacek i Francika (djeca su im se snašla), Džolan i Čuča, Janko (uvršten u olimpijski tim) i trudna Hedviga (što je s njenim četvrtim mužem Nikšom?), a kada im se još pridruži odjednom prohodala babica, samo im još preostaje da popiju rakijicu i zapjevaju „Oko jedne hiže“.
Jasminko Balenović i Katarina Radošević Galić su stambeni prostor jedne obične obitelji dočarali jednostavnim, masivnim namještajem, odjećom (Katarina Radošević Galić) su ocrtani pojedini karakteri (imovinsko stanje i profesija), dok glazba (Bruno Krajcar) dopunjuje ugođaj.
Iako mi autorska koncepcija nije bliska („de gustibus“), ne sumnjam da će predstava naći svoje poklonike, posebno one koji vole i njeguju kajkavski izričaj, što i jest svojevrsni zaštitni znak Glumačke družine Histrion. Valja reći da se Marija Borić Jerneić izuzetno lijepo snašla u ulozi Francike, jedinog čvrstog člana obitelji jer je svakome pritekla u pomoć, ljubaznošću ili energičnim zahvatom, i glumica je tu ambivalentnost lika vrlo uvjerljivo prikazala (u tome su joj zasigurno pomogli zbunjeni sin i naoko odlučna kći). Kolb se previše prepustila odlikama proračunate žene naginjući karikaturi (ali glumci nikada nisu krivi!), Ožbolt je možda trebao jače razigrati svojeg Naceka, a Andrej Kopčok je uspješno odolio stereotipu o Bosancima i ponudio modernog momka.
Iako mi se predstava nije baš svidjela, to nije razlog da nešto ne popijemo, jer sigurno ima onih kojima jest.