Svima koji su pratili kazališne amatere nije nepoznat opus Radovana Ivšića (1921.-2009.) a to što njegove drame nisu stavljane na repertoar nacionalnog kazališta (do predstave Aiaxaia ili moći reći u režiji Vlade Habuneka 1983.) nije presedan (vidi slučaj Bacha i ranog Krleže) i zato mi se izjava „Već samim postavljanjem Gordogana na scenu HNK-a ispravlja se simbolično nepravda koja je pratila recepciju Gordogana i cjelokupna Ivšićeva opusa u njegovu gradu u kojemu se nije osjećao ugodno i koja ga nikada, ni za kojega režima, nije objeručke prihvatio“, Renea Medvešeka, redatelja prvog HNK-ovog uprizorenja Ivšićeve drame Kralj Gordogan ne čini zadovoljavajućim razlogom za predstavu (26.10.2024.).
Naravno da sam se uoči odlaska u HNK prisjetila Ivšićevog opakog kralja (1943.) koji je u Bijelu kulu zatočio Bijelu (kći svrgnutog Bijelog kralja) gdje ona čeka spas (nažalost, spasioci su prilično neupotrebljivi jer je, u nju zaljubljeni Gordoganov sin Tinatin neodlučan a smjeli je vitez, popivši travu zaborava, sve zaboravio, i svoj identitet i svoju misiju) što me neodoljivo podsjetilo na strukturu bajke: zmaj otima lijepu princezu koju oslobađa hrabri mladić ubivši zmaja. U ovoj priči nagrabuse svi osim samog utjelovljenja zla, nekadašnjeg konjušara sada okrutnog kralja Gordogana koji se osjeća napuštenim nakon što je dao sve pobiti („Pusto je sve i prazno. Rep mi na čelu izrastao, ako znam što ću učiniti, fff! Sjetio sam se. Idem u šumu i stablo ću za stalom caf,caf,caf, caf,caf,caf,caf!“). Lako je u liku prepoznati Jarryjevog kralja Ubuja (bez opscenosti).
Odlaskom u Pariz i priključivanjem nadrealistima, Ivšić je došao u poznato jezično okruženje, budući da voli koristiti (izravno mislim na Gordogana) brojalice, onomatopeje, bajalice, ekstravagantne kletve, poetske slike, čak i pučke mudrosti („Što kolijevka zaljuljala to motika zakopala“). Ima vrlo zabavnih pasusa poput Bijeline zahvale Gordoganu jer joj je oduzeo prijestolje: „Istina, nije trebalo da me ovamo zatvara, ali s druge strane on mi čini najveću uslugu, pa sam mu oprostila. On vlada mjesto mene, a biti kralj nije lako. Da održi red u našoj kraljevini, Gordogan mora svojim rukama zadaviti bar deset hiljada podanika svaki dan. Promisli da sam kraljica, imala bih lijepi posao.“ I doista, Gordogan uz pomoć svojih pomoćnika, Dvorskog rezača ušiju i Dvorskog čupača očiju terorizira, pljačka i ubija svoje podanike. Vrlo su duhoviti prikazi svađe trojice seljaka oko vlasništva nad zlaticom (koju im na kraju Gordogan otme), Ludin opis porasta Gordoganove fmoći (usporedba graška i bundeve), Lunina čarolija kojom će pomoću čudotvornog sira Gordogan i sakupljači poreza postati nevidljivi i lakše ljudima otimati novac (moraju brojati do dvanaest, uzajamno se pljuskati i pri tome govoriti „Što te jače pljusnem, više si nevidljiv“) ili Bijelina primjedba na Tinatinov izgled, „bilo bi bolje da nema kovrčica“, iako se on zbog nje sprema ubiti vlastitog oca.
Obodrena zabavnim tekstom u kojem je zaigrano ponašanje okrutnika bliže stvarnim vladarima nego nadrealnom ozračju, očekivala sam predstavu koja će „pomaknuti“, „dopuniti“ ili komentirati napisano (dramaturginja Ana Prolić). Nakošena pozornica s otvorom u sredini (Tanja Lacko) oivičena je na bočnim stranama raznim udaraljkama (glazba i animacija zvuka Matija Antolić, skladatelj partiture Gordo(r)gan Zoran Ščekić) pomoću kojih glumci ilustriraju zbivanja (kosina bi možda trebala simbolizirati neracionalan svijet?). Pomoću svjetlosnih efekata (Aleksandar Čavlek) je u danom trenutku zanimljivo prikazana šuma, kostimi su (Doris Kristić) nekako bogečki (osim šarenih Gordoganovih halja) pa u vizualnom smislu nema baš nekih senzacija. U početku su zvuci udaraljki davali dinamiku (duhovita ilustracija škripe Vitezova oklopa dok hoda), ali kako je predstava odmicala (a trajala je puna dva sata) tako su i zvukovi sve manje utjecali na sadržaj (a i postali su neprecizni).
Naslovnu ulogu igrao je Ozren Grabarić, vehementno ali bez jasnih „gordoganovskih“ obilježja koja bi nas povezala s nekim drugačijim, nerealnim svijetom. Marin Klišmanić i Kristijan Petelin s grotesknim vrećicama preko glave igrali su Dvorskog čupača očiju i Dvorskog rezača ušiju, a pravim su se izgledom pojavili u ulogama Viteza odnosno Odana, obojica neobično mlaki. Scena tri seljakinje u svađi (Tesa Litvan, Marin Stević i Kristijan Petalin) napisana je kao dječja igra pa je bila zabavna (što je izuzetak u ovoj predstavi), Ivan Colarić je u ulozi Lude poskakivao poput veselog klinca, dok su energična (mada prostodušna) Bijela (Lana Ujević) i hihotava zaigrana Tibelica (Tesa Litvan) bile daleko od mojih opisa. Možda mi se samo činilo, ali svi su govorili nekom čudnom akcentuacijom – nitko od njih ne očekuje deklamacije, ali ujednačeni govor ipak da. Kovrčavi Igor Jurinić kao brižni Tinatin vidljiviji je od ostalih iz grupe koja bi trebala asocirati na negdanju „Družinu mladih“, ali meni je bio ipak najvažniji njegov doprinos u osmišljavanju zvučne kulise (već se odavno nametnuo muzikalnošću).
Moram nažalost reći da sam više uživala čitajući Ivšićevog Kralja Gordogana (Centar za kulturnu djelatnost, 1978.), nego na predstavi jer mi se izvedba činila kao „čitanje sa zveckanjem“, a to jamačno nije htjela biti.