Od dvadeset i dvije predstava koje sam pogledala u četiri dana na Festivalu LUTKE 2024. u Ljubljani svidjelo mi se njih jedanaest među kojima su bile i male neverbalne forme: Čudovišta puna nade (LGL, 25.9.), Male priče bez riječi (LGL, 26.9.), Kitsune (LGL, 27.9.) i Bacač sjena (LGL, 28.9.).
Predstavu Čudovišta puna nade izvela je britanska skupina istog imena (Hopeful Monsters) koju su osnovale Ella Mackay, Eti Meacock i Bori Mezo i čijih je šest ruku, uz poneki dodatak (kuglice za oči), oblikovalo čudesni životinjski svijet. Naslov grupe (i predstave) istovjetan je nazivu koji je genetičara Richarda Goldschmidta (1878.-1958.) koristio u svojoj tezi o „velikim mutacijama“, a neobična (no ipak prepoznatljiva) bića koje njih tri oblikuju, možda mu daju za pravo (mada su ga kolege onomad ismijavali). Atmosferi i živosti doprinose dizajn svjetla (Sarah Wright, Marty Langthorne, Topher Dagg) i glazba (Michael Hyland) i mada ne postoji fabula, vidljiva je „priča o preživljavanju i borbi, povezanosti i preobražaju“.
Francuska grupa l'Alinea izvela je tri priče koje su zamislili i izvode animator Brice Coupery i skladatelj i glazbenik Jean Luc Ponthieux, a režirali su ih Alain Recoing (Vreća), Pierre Blaise (Mali Sizif) i Christian Remer, ujedno dizajner svjetla (Edip). Sve tri izvedbe su u tehnici ručnih lutaka uz svirku na pozornici (kontrabas u prvoj i trećoj, te električna gitara u drugoj priči) a u svakoj se očituje odnos lutkara i lutke. U Vreći se tuku jutena vreća i lutak i nakon što ona uspijeva savladati i pojesti dva lutka, treći je pobijedi, oslobađa svoje prethodnike i oživljava ih uz pomoć lutkareve ruke. U priči Mali Sizif lutka i ruka su u intenzivnoj interakciji, sve dok ne dođe do tragičnog kraja pa lutka mora „oživljavati“ ruku (izuzetna scena masaže srca i davanje umjetnog disanja – dlanu). Ruka oživi i davi lutku, pa kada ova omlohavi, ruka ispod nje nalazi drugu ruku i one zajedno osvještavaju svoju nadmoć. U priči Edip postaje posve jasno da lutka bez lutkara ne postoji, ali je ključno pitanje, je li lutkar bez lutke još uvijek lutkar? Kada lutkar (Coupey) napusti paravan, vidimo da su njegovo lice i lutkino lice (očekivano) jednaka. Sve tri minijature su vrhunski izvedene, baš za sladokusce, ali možda za one koji imaju ipak malo više od pet godina.
„Pogledati smrti u oči, poslužiti joj vruću juhu i držati je za ruku“ piše o namjeri predstave Kitsune (japanski lisica), portugalskog Teatro de Marionetas do Porto koju su režirali i scenografski osmislili Rui Queiroz de Matos i Julio Vanzeler (također autor lutaka), a izveli Micaela Soares, Catarina Falcao i Vitor Gomes (kostimografija Patricia Valente). Minuciozna animacija, vizualno sugestivne lutke i mistično ozračje (glazba Pedro Cardoso, dizajn svjetla Filipe Azevedo) u ovoj „vizualnoj simfoniji stolnih lutaka“ govori o smrti kao prirodnom kraju životnog puta, kako su davno isplele božice sudbine.
Njemačka skupina Tangram (izvođačice Sarah Chaudon, Clara Palau y Herrero, dramaturginja Tobias Tönjes) uprizorila je duhovitu i dinamičnu predstavu Bacač sjena (4+) u kojoj se sjene ponekada ne ponašaju na očekivan način, budući da ne prate ni obrise ni veličinu obasjanog predmeta. Vještim rasporedom svjetlosnih izvora dobiva se dopadljiva poetska priča (glazba Sarah Chaudon) o odnosu animatora i predmeta koji se mogu „oteti“ kontroli i svojeglavo „oživjeti“.
Iako sadržajno, vizualno i izvedbeno različite, ove su četiri predstave, poput dobrih primjera u početnici, kvalitetan prikaz lutkarskih mogućnosti.