Odlazak u kazalište postala je moje svakodnevnica (na užas mnogih) i mada se znaju zaredati predstave koje nikome ne bih preporučila, ipak nastavljam s pohodima neovisno jesu li izvedbe u historijskim zgradama, u dvorištima, industrijskim halama ili u ambijentima koje bih inače zaobišla. Nije uvijek ni smještaj udoban jer osim na stolcima, sjedim na sanducima, klimavim tribinama i ogradama (izvještila sam se u nalaženju prihvatljive sjedalice), a nerijetko zbog redateljske „vizije“ hodam kroz ili oko zgrade odabrane za izvedbu. Obavezno pitanje svakog gledatelja jest o trajanju predstave (kao da te večeri ima nešto neodgodivo) jer većini „dugotrajno znači dosadno“. To dakako nije pravilo i ne nalazi se u predstavama onih redatelja koji znaju uspostaviti ravnotežu između priče, tempa izvedbe i – pauze. Moje prvo iskustvo jako duge, ali uzbudljive predstave vezano je uz slovenskog redatelja Tomija Janežiča (mada više nije izuzetak), a prisjećanje je potaknula predstava Solo Nine Rajić Kranjac u produkciji Nove pošte, Slovenskog mladinskog gledališča i Maske koja je gostovala u sklopu Festivala svjetskog kazališta (11.9.-4.10.2024.) u GDK „Gavella“, Zagreb (1.10.).
Sve češće susrećemo predstave u čijoj zamisli i izvedbi jednako sudjeluju redateljica i glumci pa su autori predstave Solo Nina Rajić Kranjac, Nataša Keser, Benjamin Krnetić i Marko Mandić, a konačni učinak predstave ovisi o prostoru izvedbe i glumačkim improvizacijama. Prvo nas je Pink Panter (Mandić, naravno) vodio po ulici i uveo kroz portu na pozornicu i kada smo se smjestili (pristojnima su ostale lošije pozicije), počeli smo pratiti Ninino djetinjstvo (scena Urša Vidic, kostimi Marina Sremac, dizajn svjetla Matjaž Brišar, dizajn zvuka Marijan Sajovic) od odlaska baki Milki u Sremsku Mitrovicu. Tamo se dogodila nezgoda koju je slijedila bakina pouka da ne valja ići „grlom u jagode“ s čime se Nina nikada nije slagala, pa čak ni tada kada je imala samo četiri godine. Iznenađuje opaka osveta vrtićkoj drugarici Iris koja joj je otimala olovke.
No, nema „mira ni pokoja“ pa su nas opet izveli, ali smo pri povratku napokon prepušteni Nininim kazališnim iskustvima: pratimo Krnetićevo nabrajanje njenih brojnih nagrada, slušamo njene odlične pjevačke mogućnosti u karaokama i uživamo u pomalo bezobraznom opisu njenog odnosa prema Peteru Steinu na Borštnikovom susretu u Mariboru. Ninina energija je impozantna i neuništiva i mada je krhke tjelesne građe, ispunjava cijeli prostor, bilo da se tuče s Mandićem ili mijenja perike. Dok Keser priča o epizodi s Nininim mužem, pitamo se koliko se od ispričanog Nini doista desilo? Ali kao u svakoj dobro ispričanoj priči, i ovdje sadržaj postaje važniji od istine. Ili kako sama kaže u jednom trenutku: „Gledališče znači da netko gleda, a netko drugi išče“. Nina Rajić Kranjac izabrala je sebe za temu predstave (valjda zato što joj je taj materijal najbolje poznat) i mada svakako zna među između svojeg života i svojeg kazališta, u njezinom svjetonazoru ta dva pojma, po mojem mišljenju, posjeduju zajedničku odliku: dobro kazalište i pravi život bole.
Završni dio četverosatne predstave odveo nas je u kazališno dvorište gdje su priređene karmine (umro teča/tetak) pa su nas brižni izvođači pogostili pitama, ćevapima, vinom i pivom (u svim dugačkim slovenskim predstavama se ponešto gricne ili čak ozbiljno jede!) i mada je bilo stresno gledati kako se goli Mandić (1974.) neustrašivo vere po konstrukciji do vrha zgrade, njegova zavidna kondicija i dobra hrana „ublažili“ su našu bojazan (stvarnost vješto manipulira umjetnošću!).
Ovu bih čudnu i potresnu predstavu mogla gledati opet i opet iznova jer sam duboko uvjerena da bi je sudionici, koji se bez ostatka daju, svaki put izveli drugačije. Mislim da bih i ja svaki put različito reagirala: upamtila bih drugi dio teksta, usvojila drugačiju emociju.
Redateljica Nina Rajić Kranjac i njezini glumci-suradnici (čak možda i prijatelji) pokazali su da je u ovoj predstavi moguće pronaći nešto vlastito svoje i da kazalište može postati intimni prostor. Zove li se to karizma?