Švedska književnica Astrid Lindgren (1907.-2002.) sklona je prgavim, svojeglavim, pametnim djevojčicama što se može zaključiti iz romana o Pipi (Duga čarapa) i Ronji (razbojničkoj kćeri), a kako su obje curice avanturistički raspoložene (bez pretjeranog izlaska iz zadane socijalne strukture), njihove se  dogodovštine rado koriste u kazališnim predstavama. Na Festivalu „LUTKE“  2024. u Ljubljani nastupilo je Kazalište za djecu i mlade (Teatar za deca i mladinci) iz Skopja s predstavom Ronja, razbojnička kći u režiji i dramatizaciji Jakuba Maksymova (LGL, 26.9.).

Nakon povratka iz lova, Mattis i njegovi razbojnici čekaju rođenje Mattisovog djeteta i kada se rodi kći Ronja, Mattis oduševljeno uzvikuje „rodilo se dijete!“ (njemu je nevažan spol djeteta, što pokazuje da Lindgren nikada nije boravila u našim krajevima). Mattisov klan je u trajnom neprijateljstvu s jednako moćnom susjednom Borkovom bandom, ali usprkos netrpeljivosti među odraslima, Ronja i Borkov sin Birk postaju prijatelji i, nazivajući se bratom i sestrom, landraju po šumi. Mattis otme Brika kako bi napakostio suparniku, što Ronju ogorči i ona iz protesta ode k Borku. Rasrđeni Mattis se odriče kćeri, a majke razmjenjuju djecu. Međutim, i majke se protive njihovom druženju te njih dvoje pobjegnu u šumu gdje ostanu živjeti okruženi raznim bićima (daleko je to od odnosa Romea i Julije s kojima ih neki uspoređuju). Mattis jako pati bez Ronje i njezina majka dolazi u šumu, ali mala tvrdoglavica se odbija vratiti kući osim…. i otac dolazi po nju. Ronja pristane poći s ocem i nagovara Birka da se i on vrati svojoj kući. Nakon što su se vođe ogledale u međusobnom okršaju, oba se klana ujedinjuju, a djeca uz roditeljsku privolu borave od proljeća do jeseni u šumu, odbijajući nastaviti obiteljsku profesiju.

Scenografkinja i kostimografkinja Olga Ziebinska koristila je prirodne materijale (užad, drvo) kako bi izgradila razbojnička boravišta, dočarala šumu i prikazala likove (malene kada su u skupinama a veće, prepoznatljive u individualnom nastupu). Zanimljiva je obrada sjedalica: sjedište je glatko a noge su od prirodnih  grana pa obrnute čine upečatljivu šumu. Animacija je usklađena do perfekcije, podjednako uspješno s malim i s većim lutkama, a među lutkarima se ističe Matea Jankovska  (slijede Miki Ančevski, Nikola Nakovski, Katarina Ilijevska Siljanovska, Angela Dimitrova, Peter Stojanov). Dinamika je postignuta dobrim tempom u izmjeni skupnih i pojedinačnih scena („antologijska“ izmjena pogleda među glumicama dok u ulozi majki razmjenjuju djecu) te brojnim odličnim sviračkim i pjevačkim nastupima (glazba Lazar Novkov).

Recept za dobru lutkarsku predstavu je jednostavan: dobar tekst, odličan redatelj, vješti lutkari i lijepa scena. Sve stane na prste jedne ruke!