Internacionalni teatarski festival MESS utemeljen je 1960. u Sarajevu pod nazivom Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, ali je devedesetih godina 20. stoljeća (iz poznatih razloga) promijenio ime ali ne i „ćud“ pa je od 4.-13.10. 2024. u Sarajevu održan 64. MESS. Osim predstava za „odrasle“ organizira se i mali MESS s predstavama za djecu u sklopu kojeg je izveden mjuzikl Pinocchio Carla Collodija u režiji Nine Kleflin i produkciji Pozorišta mladih Sarajevo (12.10.).
Talijanski pisac Carlo Lorenzini (1826.-1890.), poznat pod imenom Carlo Collodi, napisao je Priču o marioneti (1883.) u kojoj je kroz avanture neodgovornog, neposlušnog, naivnog i zaigranog (ponekad zločestog) drvenog lutka Pinocchija iznio ljudske mane i pokušao djeci usaditi vrline poput učenja, rada i uvažavanja savjeta starijih. Redateljica Nina Kleflin je dramatizirala i adaptirala tekst zadržavši sve poznate epizode pa izvedba počinje izradom drvenog Pinocchija (Mario Drmać) u Geppettovoj (Semir Krivić) radionici, nastavlja se poukama Zrikavca koji govori (Mirza Dervišić) i Plave vile (Ajla Cabrera), posjetom kazalištu (Almir Kurt Kugla, Edin Avdagić, Alma Merunka, Emina Topolović), scenama u kojima prevaranti Lisica i Mačak (Dženita Imamović Omerović, Armin Omerović) obmanjuju i okradu Pinocchija nakon čega ovaj odlazi u Zemlje igračaka gdje se svi koji izbjegavaju školu pretvaraju u magarce (Trgovac magarčićima – Edhem Husić). U potrazi za ocem, Pinocchio padne u more gdje ga proguta kit u čijoj utrobi pronalazi oca s kojim se vraća kući i zato jer je postao pristojan i radišan, Plava ga vila pretvara u pravog dječaka. Osim nabrojenih glumaca u skupnim scenama nastupaju Iman Bubić, Sara Vojičić, Nikolina Vujić, Haris Bidžan, Alen Hadžić i Marko Mirković.
Tekst je vrlo duhovit, posebno Pinocchijeve replike, mada je malo čudno da Pinocchio svašta zna iako ga nitko ničemu nije podučio (budući da ga je uvijek nešto omelo na putu u školu pa tamo nikada nije stigao!). Scenograf i dizajner svjetla Osman Arslanagić oblikovao je scenu rasporedom stabala čija rotacija stvara nove, drugačije ambijente (stolarija, krčma, lutkarsko kazalište) a potmulo osvijetljeni polukružni koluti vješto dočaravaju kitovu unutrašnjost: Arslanagić je kao uvijek bio funkcionalan i dopadljiv u svojoj scenografskoj viziji. Njemu se vrlo dobro pridružila kostimografkinja Vanja Ciraj Džudža, a odličan je posao obavila i koreografkinja Belma Čečo Bakrač. Autorsku glazbu i stihove napisale su poznate glazbenice Ines Prajo i Arjana Kunštek i u gotovo trosatnoj predstavi slušamo glazbu u široko rasponu od šlagerske do „dinamične“, a predstava završava koračnicom („Idemo u život zajedno“) koja „tjera“ publiku na pljeskanje (prokušan način „zajedništva“). Iako ima vrlo lijepih pjesama (orkestar svira skriven iza paravana a glumci pjevaju „u živo“), cijeli mi je ugođaj pomalo staromodan a dugački refreni prekidaju kontinuitet priče i produljuju trajanje predstave (što su djeca „komentirala“ stalnim odlaskom u toalet). Valja reći da su svi izvođači bili bez zamjerki: svaku su pjesmu izvrsno otpjevali i svaku su scena odlično odglumili. Posebno sam bila očarana Drmaćevom interpretacijom lutka po uzoru na marionetu, što pokazuje ne samo njegovu glumačku disciplinu nego i dobro poznavanje lutkarskog umijeća (završio je lutkarsku režiju na AUK u Osijeku). Naravno, da bez ostalih sudionika ne bi bilo nužnog bajkovitog ugođaja, ali je Drmać osovina oko koje se sve okreće.
Mjuzikl Pinocchio zahtjevni je kazališni poduhvat, ali mislim da bi kraće trajanje i dinamičnija izvedba (kao onaj dio nakon stanke) bili mladoj publici prihvatljiviji (meni sigurno).