Dramatizacija popularnih romana često vodi kazališnoj predstavi pa se tako desilo i svjetski popularnom romanu Agathe Christie Ubojstvo u Orient Expressu (1934.) čije se adaptacije za pozornicu prihvatio američki dramatičar Ken Ludwig. Nakon praizvedbe u Princetoneu (2017.), za ovom su dramom posegnula brojna kazališta pa tako i zagrebačko Satiričko kazališta „Kerempuh“ te je u prijevodu Kristine Kegljen, dramaturgiji Mirne Rustemović i režiji Sare Stanić Blažević ovim poznatim ubojstvom počela nova sezona (osvrt na reprizu 22.9.2024.).
Agathu Christie (1890.-1976.) su za priču o užasnom ubojstvu u luksuznom vlaku koji dugo putuje (Istanbul-Calais) inspirirala dva događaja: otmica i ubojstvo djeteta avijatičara Charlesa Lindbergha (1932.) i snježna mećava koja je zarobila vlak na putu kroz Tursku (1929.). Ludwig (1950.) je u dramskoj verziji sačuvao sve ključne situacije iz romana, ali je zbog bolje preglednosti smanjio broj likova s dvanaest na osam. Meni pak nije jasno zašto je naš tim „ubio“ ženu, a ne muškarca niti zašto je bila nužna dodatna lokalizacija kada su jugoslavenski žandari i željezničari bili ionako zadovoljavajuće komični. Ne znam je li, prilično upitan kraj, Ludwigov ili naš?
Scenografija u početku prikazuje vlak izvana, a onda se bina zavrti da bismo zavirili u unutrašnjost koja je podijeljena na spavaće kabine i vagon-restoran, čime je Petra Poslek funkcionalno, iako konvencionalno riješila problem različitih prostora. Video projekcije (Miro Manojlović) nisu bitno utjecale na taj vizualni učinak, kostimi (Matea Japec) su predvidivo pratili karaktere likova (skromne ženice odjevene su u slične sive kostime, elegantne bogatašice u haljine naglašenih boja, a muškarci konfekcijski), Natalija Manojlović je pokretom istaknula karaktere i vanjske utjecaje na likove (nepredviđeno kočenje vlaka), a glazba se vrlo dobro uklopila (Rade Sklopić).
Naznaka predstave je već u predvorju gdje se nalazi prtljaga koju, kao nekad, nosači pod turbanima unose u vlak dok same putnike dočekuje kondukter Pierre Michel kojeg promišljeno i izuzetno duhovito utjelovljuje Luka Petrušić. Njemu uz bok je vlasnik, gospodin Bouc u nenadmašnoj interpretaciji Marka Makovičića i duboko sam uvjerena da bi bez njih dvojice vlak zauvijek ostao zameten između Vinkovaca i Slavonskog Broda (gdje je autorica smjestila čin ubojstva). U vlak pristižu različiti ljudi, a među njima je i belgijski detektiv Hercule Poirot, jako uzrujan jer mora u London, a u vlaku više nema mjesta. Bouc ga ipak uspijeva smjestiti i Poirot uskoro u restoranu susreće ostale putnike, među kojima je i agresivna gospođa Ratchett (Mia Begović) koja traži njegovu pomoć jer dobiva prijeteća pisma, ali je on odbija. U neko doba noći snijeg zamete vlak, egzaltirana gospođa Hubbard (Tanja Smoje) unosi pomutnju vikom o nepoznatom muškarcu u svojoj kabini, a jutro donosi spoznaju da je gospođa Ratchett ubijena (iako je leš, Begović vrlo uspješno „sudjeluje“ u istrazi). Budući da je jugoslavenska policija spora Bouc preklinje Poirota da provede istragu i pronađe ubojicu na što ovaj pristaje. Kako je Poirot egzotičan tip, očekivala bih da ga Damir Poljičak provokativno oblikuje pa me je njegov mlak pristup prilično začudio (zahvaljujući malim sivim stanicama, ipak je otkrio motiv ubojstva i posljedično tome ubojicu). Elizabeta Kukić briljirala je u ulozi izbjegle ruske princeze Dragimiroff koja se bez obzira na nove okolnosti i dalje samouvjereno ponaša. Duhovit je odnos tjelesnog i karakternog reciprociteta bračnog para Andrenyi odražen u izboru Ornele Vištice i Matije Šakoranje, dok su Ana Maras Harmander, Josipa Anković i Josip Brakus svoje likove (Greta Ohlsson, Mary Debenham, pukovnik Arbuthnot) pustili da se kreću negdje uz rub (što bi bilo točno da djeluje smišljeno).
Drago mi je da naše glumište prati suvremena kazališna zbivanja, ali mi je žao da me ova predstava nije razdragala. A imala je predispozicije za to.