Projekt „Prospero – prošireno kazalište“ okuplja devet kazališta (i jedan medij) iz devet zemalja Europske unije „sa zajedničkim ciljem promicanja inkluzivnijeg i raznovrsnijeg kazališnog stvaralaštva, aktualnih društvenih pitanja te razvoja nove publike diljem Europe i na digitalnom prostoru“ i budući da je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu sudionik tog projekta, na njegovoj je sceni gostovalo Gradsko kazalište Sao Luiz iz Lisabona (Portugal) s predstavom Pendulum prema ideji i u režiji Marca Martinisa (5.9.2024.). Osim Martinisa, tekst su pisale spisateljica Djaimilia Pereira De Almeida i izvođačice (Elane Galacho, Emanuelle Bezerra, Fabi Lima, Juliana Teodoro Alves, Maria Gustavo, Alexa Barros de Pina, Nadia Fabrici) čija su autohtona imena istovjetna imenima likova što ukazuje da je puno istinitih priča utkano u sadržaj (istraživanje je trajalo šest mjeseci).

Na sceni vidimo prostor s automatom za napitke i jeftinim namještajem, zapravo neku vrstu garderobe (scenografija Fala Atelier) smještene na ulazu u dućan znakovitog imena Supermarket „Europa“. U toj se prostoriji okupljaju, presvlače i čavrljaju žene, a iz njihovih razgovora saznajemo da se radi o sedam doseljenica iz afričkih zemalja i Brazila koje u Portugalu pokušavaju naći bolji život. Većinom su slabijeg obrazovanja i nemaju mogućnost birati poslove pa se na njihovom popisu obično nađu teški, mučni i loše plaćeni poslovi poput njegovateljice nepokretnih starce ili čistačice. Nisu sretnije ruke ni one obrazovanije jer sa svojim statusom ne uspijevaju naći  odgovarajuće poslove. Dodatni problem je stanovanje na periferiji, daleko od posla. Treba li isticati da im birokracija  otežava uključivanje u normalan život?!

Desno od garderobnog „jeftinog“ prostora nalazi se luksuzno uređena soba zaštićena staklenom plohom, metafora  više klase: prizor nage žene na ležaju ispod elegantnog ogledala neodoljivo podsjeća na slike baroknih majstora!

Glazba (produkcija Tia Maria) i ples (scenski pokret Vania Rovisco) smjenjuju se cijelo vrijeme s ispovijestima i tako na figurativan način dozivaju neka zaturena sjećanja.

Dok udobno sjedimo i na sceni pratimo tuđe tegobne priče, naša se sućut svodi na nekoliko uzdaha (ako i to), ali kada nas s pozornice počinju učestalo „bombardirati“ bljeskovi, onda se ipak malo uznemirimo. U jednom su trenutku neočekivano snažna svjetla (dizajner svjetla Nuno Meira) u izmjeničnom  ritmu fotografiranja za policijsku kartoteku počela obasjavati gledalište, što je bilo izrazito neugodno i naporno. Sigurno se to „osvještavanje“ tuđih sudbina nije moralo izvesti baš tako drastično, ali eto nam iskustva „hodanja u tuđim cipelama“.

Uvijek se pitam, je li važnije uživati u izvrsnoj predstavi ili ostati zamišljen nakon predstave usprkos njezinih određenih mana? Njihalo se naizmjence njiše!