Često mi se događalo da na garderobi kazališta za djecu dižu s pulta moju jaknu tražeći ispod nje malu jaknu jer u pravilu na predstave za djecu odrasli dolaze samo ako moraju, odnosno ako su pratnja. Naravno da se predstave za djecu razlikuju od onih za odrasle, ali dobra će predstava pogoditi, dok će loša promašiti gledatelja bez obzira na njegovu dob. Naravno da me jako razveseli kada uočim vremensku podudarnost između mojeg prvog nestrpljivog pogleda na sat i dječjih prvih vrpoljenja iz čega zaključujem da dosadna predstava slično utječe na „sve naraštaje“. Suprotno tome, dobra predstava plijeni pažnju, očarava publiku i poziva je na suradnju (mudri autori neće postaviti pitanje i ne mariti za dječje odgovore), a sve su to mali gledatelji (2-6 godina) mogli naći na predstavi Mirabilia Sanje Tropp Frühwald (koncept, koreografija, režija) u produkciji VRUM Performing Arts Collective (i uz Koncertni ured Varaždin, Kliker Festival, Dschungel Wien) u Zagrebačkom plesnom centru (4.10.2024.).
Sanja Tropp Frühwald je plesačica i koreografkinja suvremenog plesa i na temelju viđenih predstava, nikada nisam posve razumjela zašto nije više prisutna na varaždinskoj kazališnoj sceni (njezinim bi doprinosom HNK Varaždin mogao ostvariti zanimljiv plesni repertoar!) pa sam se razveselila našavši predstavu Mirabilia u popratnom programu Varaždinskih baroknih večeri. Naslov predstave ukazuje da se radi o nečemu očaravajućem, čudesnom i nesvakidašnjem što potvrđuje već scenografija (Felix Huber) sastavljena od bijelih i ružičastih lepršavih zavjesa koje nekoga kriju (vide se šake, prosipa se lišće) dok harfistica (Zvezdana Novaković) svira i pjeva „vabeći“ one što se kriju iza zavjesa. I doista, uskoro se pojavljuju flautistica (Nika Bauman) i raspjevani čelist (Filip Sever) „egzotično“ odjeveni u duhu baroka (Ana Fucijaš) što uz baroknu glazbu (Corelli, Strozzi, Pergolesi, Händel) koju sviraju i pjevaju (savjetnik je Davor Bobić, skladatelj i ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri) stvara cjelovito barokno ozračje (razdoblje 17. i prve polovice 18.stoljeća). U jednom trenutku Bauman i Sever počinju igru skrivača i zanimljivo je kako djeca zdušno pomažu Severu da uhvati Bauman (komuniciranje je bez riječi, samo gestama) odnosno navijaju za progonitelja.
Odjednom se „dokotrlja“ crvena kugla (Minjeong Geosmin Yang) koja pleše (i radi neke „bljak“ stvari zbog kojih djeca viču „fuuuj“), a s plesom nastavlja i kada napušta kuglu (osim što pjeva i svira harfu, Novaković rabi i male udaraljke). Svi četvero odjednom skidaju viseći nakit, stavljaju ga na svoje ruke i potom ga, uz plesne pokrete, navlače na dječje ruke i uspostavljaju vezu s djecom u gledalištu i na pozornici.
Ono što je dragocjeno i čudesno u ovoj predstavi, osim sjajne vizualne komponente, odabira melodiozne barokne glazbe i predanih izvođača, pametan je i odmjeren pristup mališanima zahvaljujući kojem su oni bez krzmanja u svemu sudjelovali.
Ni ja nisam gledala na sat!