Autorski projekt, osim notorne teatrološke odrednice, obično ukazuje na namjeru da se predstava bez krzmanja bavi nekim problemom / problemima, što je onda najčešće odvodi iz sfere kazališta u prostor društvene angažiranosti. Takve predstave voli raditi mađarski redatelj Arpad Schilling (1974.) pa se u tome ne razlikuje ni predstava Anđeo od leda (prijevod Xenia Detoni) sa znakovitim podnaslovom „pročišćavajuća moć dobrih namjera“ koju je oblikovao s ansamblom Zagrebačkog kazališta mladih (26.4.2024.).
Središnja figura jest novinarka Clara (Nataša Dangubić) koja prekida uspješnu karijeru kako bi se bavila djevojkama u popravnom domu koje „nisu imale sreće“ (za razliku od nje koja je dobrostojeća, ima skladnu obitelj i zanimljive prijatelje) pa tako u okrilje svojeg doma dovodi Lindu (Elizabeta Brleković). I dok je Clara uvjerena da čini dobro, njezini najbliži dvoje oko ishoda tog pothvata: majka (Doris Šarić Kukuljica) sarkastično komentira: „Ti doista misliš da si svemu dorasla“, suprug Diego (Filip Nola) proročki primjećuje kako „svaka bahatost završava traumatskim buđenjem“, dok sin Caspar (Luka Knez), u strahu za vlastitu poziciju, podozrivo ispituje Lindu o njezinim budućim namjerama (i ulozi njegove majke u tome). Podjela prostora (scenografija Ivan Marušić Klif, Nataša Kanceljak) prati određene društvene aktivnosti pa se u kuhinji (kao oko ognjišta) okuplja obitelj (otac rado kuha i preko hrane vidi rješenje problema), u dnevnom boravku se druže prijatelji i rodbina (Zoran Čubrilo, Nikolina Prkačin, Dora Polić Vitez, Adrian Pezdirc i drugi), a veliki bijeli tepih je „pozornica“ za Clarine radionice s djevojkama (Dramski studio ZKM, pedagoginja Grozdana Lajić Horvat) pod paskom ravnateljice Popravnog doma (Nadežda Perišić Radović) i sumnjičavog suradnika Pedagoškog centra (Dado Ćosić).
Pomalo umara usporeno gomilanje epizoda u kojima pratimo Clarinu dobrohotnost (protkanu samouvjerenošću) prema djevojkama iz doma i dok čekamo konačno objašnjenje za njene postupke („dobre“ namjere nisu dovoljno uvjerljive) saznajemo za nekada neprimjereno ponašanje njezinog oca (Milivoj Beader) prema istim takvim mladim djevojkama (do krajnosti je „zloupotrijebio svoju moć“, što ilustrira groteskna scena Beadera u kupaćim gaćicama dok fotografira na plaži). Izbor gaćica me vraća Zdravki Ivandiji Kirigin koja kostimima decentno i precizno odvaja socijalne skupine ne stremeći niti pretjeranoj eleganciji niti totalnoj razbarušenosti domskih djevojaka. Cjelovitosti dojma još doprinose Marušićev video, dizajn svjetla Aleksandra Čavleka i glazba braće Sinkauz.
Glumački najuspjeliji dijelovi su obiteljski odnosi jer u Clarinoj obitelji nitko nije zadovoljan onime što radi i kakvim životom živi. Moj je favorit scena u kojoj Clara odbija bratu (Rakan Rushaidat) posuditi novac jer je uvjerena da se radi o još jednom neuspjelom pothvatu, ali ga daje njegovoj supruzi (Petra Svrtan) na što joj ova grli noge: Svrtan je fascinantna u svojoj ogorčenoj poniznosti. Također su upečatljivi razgovori između vehementne Dangubić i racionalnog Nole uz doprinos Kneza koji plijeni mladenačkom „zbunjenošću“.
Neupitno dobro izabrana glumačka ekipa, zanimljiva tema i dopadljiva vizualnost nisu ostavili onako dubok trag kakav su trebali i morali. „A kevesebb toebb“.