„Zaštitni“ umjetnički znak istarskog gradića Svetvinčenta je Festival plesa i neverbalnog kazališta u sklopu kojeg se od 2000. godine pleše na javnim gradskim prostorima (središnji trg Placa i loža) i na izgrađenim pozornicama (kaštel Morosini Grimani i Mediteranski plesni centar), što se nije promijenilo ni u slučaju dvadeset i petog izdanja (19.-21.7.2024.), zadnjeg u dosadašnjoj koncepciji. Svake su večeri (osim posljednje) bile izvedene po četiri predstave, a meni su se najviše svidjele male forme, posebno one iz programa Entree a dos plesne skupine Taiat Dansa (Placa, 20.7.), koju su osnovale koreografkinje Meritxell Barbera i Inma Garcia u Valenciji 2003. Na njihovoj službenoj stranici piše da kontinuirano tragaju za novim jezicima pokreta, za promjenom tradicionalnih struktura i plesnih tehnika te da su im radovi temperamentni, s velikom dozom kritičnosti, strasti i predanosti. Sve je to bilo vidljivo u kratkim duetima Helena y Paris (Yessica Castellon, Boris Orihuela) i Otra Carmen (Lara Miso, Mauricio Perez), jer se treći duet Venus nije izveo u originalnoj koreografiji zbog ozljede plesačice.

Trojanski princ Paris birao je najljepšu božicu između Atene, Here i Afrodite i potonju je proglasio božicom ljepote jer mu je obećala najljepšu ženu na svijetu. Potaknut obećanjem, Paris putuje u Spartu kako bi zaveo/oteo Helenu, suprugu  kralja Menelaja, najljepšu ženu antičkog svijeta. Iako pisci na različite načine opisuju njezin odlazak u Troju, većina misli da je otišla svojevoljno (što je za casus belli nevažno) i njihovu ljubav smatraju neupitnom. Odjevena u „malu crnu haljinu“ (svi kostimi Taiat Dansa), krhka plesačica silazi sa stube središnje gradske „šterne“ (cisterna) i dolazi u sredinu glavnog trga čije je prostranstvo čini izgubljenom. Ali tada dolazi „on“ (u crnom odijelu) i počinje plesna interakcija (koreografija svih dueta nastala je u suradnji s plesačima). Fotografije na stranici Taiat Dansa pokazuju da su se svi parovi često plesali u vanjskim prostorima, pa slikovita ruina u središtu Svetvičenta ispred koje su Helena i Paris plesali svoj ljubavni ples, doista  je pogođena scenografija. Osim dojmljivog plesa (koji okonča njezin bijeg u uličicu pokraj crkve) fantastična je i glazba koju Caldo sklada za svaku predstavu ove skupine.

Ime Carmen u poznavateljima umjetnosti budi asocijaciju na istoimeni Mériméeov roman ili čak možda i češće na Bizetovu operu pa se duet Otra Carmen (Druga Carmen) „oslonio“ na Bizetovu Habaneru, što je Caldo izvanredno „presložio“. Njih su dvoje odjeveni „obično“ (ona je tvornička radnica, a on je ili nesretno zaljubljeni vojni dezerter don Jose ili samodopadni toreador Escamillo), ali njihova je strast neupitna i buja izvan svih pretpostavljenih ograničenja.

Budući da se posljednja predstava iz programa Entree a dos izvela u krnjoj verziji, zaustavila bih se na ove dvije izvedene predstave sa zaključkom da promišljeni koncept, odlični plesači i skladatelj-vizionar u malo minuta mogu ostvariti istinsko minijaturno remek-djela.