Uvijek se čudim mnoštvu simbola koji nas okružuju, pa nisam mogla zanemariti činjenicu da sam monodramu Tonke Mršić i Gale Nikolić Zemlja vukova u režiji potonje i izvedbi Tonke Mršić gledala u Centru za kulturu i informacije Maksimir (21.6.2024.) jer oni koji poznaju zagrebačke četvrti znaju da se tu (nasuprot nogometnog stadiona) nalazi zoološki vrt (gdje vukovi imaju prostranu nastambu). Spomenuti vukovi iz naslova oslikavaju Liku i njezin gorovit krajolik koji formira karaktere ljudi (tvrda patrijarhalna sredina), a sve kroz vizure triju žena različitih dobi. Scenografija prikazuje jednostavnu kuhinju (žensko stanište?!) u kojoj se na stolu nalazi „nezaobilazna“ boca rakije i krumpiri (čuveni lički), a na zidu veliki portret Nikole Tesle (kako Mršić ističe u jednom razgovoru: „Imaš takvu veličinu, a ti se sramiš jer je Srbin“; nota bene, u Gospiću je na neko vrijeme njegov spomenik bio uklonjen) i ta bliskost stereotipa i iskoraka daje naslutiti da to što ćemo vidjeti neće biti nimalo bezazleno.
Pogrbljena starica u crnini polako priprema ručak i ponavljajući rečenice, naizmjence se obraća Teslinom portretu i sinu Ivanu (u drugoj sobi?) sve dok ne osvijesti spoznaju da je sin poginuo u ratu, da ne zna gdje mu je grob i da ona, za razliku od njezinih susjeda, ne misli „bolje mrtav, nego dezerter“. Potresni iskaz o traumama boraca i njihovih najbližih svojom životnošću pokazuje da mu je izvor u autentičnim iskustvima (Mršić nikada nije krila da su tekstovi protkani autobiografskim elementima; osobno vjerujem da je, kada odrastaš u takvoj sredini, teško izmisliti išta što bi nadišlo stvarnost!). Drugi lik je trudna Manda koja prijateljicu preko telefona ponosno obavještava da nosi sina (neizmjerno duhovita priča o davanju imena sinovima; „pišulje“ su sporedne) i da je zbog toga važna svojem Boži (mada je on vara baš s tom njenom prijateljicom). Iako vjeruje da je brak „osigurala“ rođenjem sina, ipak malo strepi jer ako je muž ostavi, to je njena krivica (muškarac nikada nije kriv) pa prijeti prijateljici (na trenutak ljupki osmijeh zamijeni vučja grimasa, ali samo na trenutak). Tinejdžerka Milica ushićena je svojim ljubavnim spoznajama čiji je sudionik Mile, ali kako joj je otac namijenio Jovana koji je „prave“ nacionalnosti, sputao ju je lancima (duhovito je njeno oponašanje Cece jer teži pjevačkoj karijeri).
Zanimljivo je da su ženski likovi poredani od najstarije do najmlađe dobi (manje očekivanim obrnutim kronološkim redom), no simptomatično je da su sve odjevene u crno – od tradicionalne duge suknje i marame do kratkih djevojačkih hlača, što nedvojbeno pokazuje da svaka od njih nosi vlastitu traumu uzrokovanu nametnutim pravilima životne sredine. A to naglašava i četvrti lik, žena u bijeloj haljini, žena koja se zove Tonka, žena koja je otišla iz Like (i trudi se da Lika ode iz nje), žene koja je svoja, samosvjesna i uspravna.
Često se ističe kako je Tonka Mršić ženski glas Like (nasuprot Damiru Karakašu koji je glas Like?) jer smjelo (uz Galu Nikolić) istražuje poziciju žene u maloj patrijarhalnoj sredini. Mislim da ne griješim kada tvrdim da nema osjetne razlike u poziciji žene u velikoj patrijarhalnoj sredini (osim što su žene brojnije pa su glasnije; no je li to dovoljno za promjenu statusa?) i zato se na svakoj izvedbi, bez obzira gdje bila, prepoznaju i usprkos smijehu odlučuju da makar pokušaju nešto promijeniti.