Djetinjstvo sam provela u susjedstvu, Zagrebačkog kazališta lutaka i od tada bez prestanka gledam lutkarske predstave (osobito od kada sam na PIF-u vidjela kakve sve mogućnosti pruža dobra lutkarska animacija) pa sam i u odrasloj dobi nastavila gledati predstave ZKL-a (usprkos toga što mi ciljano uskraćuju informacije), iako mi iskustva s njihovim predstavama nisu uvijek najbolja. Takvo ne baš najbolje (eufemizam) iskustvo nije promijenila ni zadnja predstava Tri mušketira temeljena na opsežnom romanu pisca Aleksandrea Dumasa u kojem mušketiri osujećuju rat između Francuske i Engleske uzrokovan spletkama oko nestanka kraljičine ogrlice čiju je fabulu Ana Tonković prilagodila dječjoj publici, a režirao je Darijan Mihajlović (27.6.2024.).

Ne bih prepričavala sadržaj, nego bih se radije osvrnula na izvedbu koja je više glumačka, no lutkarska, što ne uzimam kao kvalitetu u lutkarskim predstavama gdje bi (valjda) trebale dominirati interakcije među lutkama ili između lutkara i lutke, a ne da lutka služi kao isprika (štit) dok se komunikacija zbiva među glumcima (ne mogu zaboraviti scenu kada je u jednoj ZKL-ovoj predstavi, „zaboravih joj ime, ali to za priču nije bitna stvar“, Janko Popović Volarić „frknuo“ lutku preko ramena izjavivši da je nevažna za nastavak predstave – danas mi ta gesta djeluje poput ZKL-ovog  programa). U prostoru, koji su izgradili materijalna scenografija (Davor Antolić-Antas), video projekcije (David Peroš Bonnot) i svjetlo (Igor Matijevac), pojavljuju se animatori sa stolnim lutkama smanjenih mogućnosti pokreta (kreatorica lutaka i kostima Irina Samborac) pa se posve opravdano pitam, koliko je do animatora, a koliko do lutaka da umjesto lutaka gledamo glumce? Ili je možda prije svega do odabira redatelja (usprkos zavidnog broja educiranih lutkarskih redatelja).

 U Dumasovom romanu pridruženi mušketir D'Artagnan dolazi iz Gascogne, što znači da je zapravo seljačić u odnosu na ostalu parišku trojicu, no zašto u ovoj predstavi (Adam Skendžić) govori „brđanskim“ narječjem? Ako smo u ZKL-u, onda se mogla koristiti neka od varijacija iz Hrvatskog zagorja (pun pogodak bi bilo narječje iz Bednje!) ili se mogao rabiti neki neodređeni neurbani govor – nisam sklona sprdnji koja u djeci može producirati negativni pristup (vrlo dobro znamo koliko su djeca „opaka“).

Neobično darovit Ivan Simon (mušketir Athos, lord Buckingham) nije imao prilike pokazati ništa više od „zacrtane“ animacije (primjer „uravnilovke“), a to nisu mogli pokazati ni preostali mušketiri (Anđelko Petric, Tin Rožman), neobičan četveroruki Richelieu (Borna Galinović) ili francuska kraljica Ana (Ana-Marija Percaić), njena družbenica (Marta Bolfan Ugljen) ili Milady (Sanja Vejnović). U cijeloj ovoj predstavi meni je osobno, jedina zbilja šarmantna i suvisla animacija bila D'Artagnanova kobila Mačica u izvedbi Filipa Lugarića – ovaj mladi glumac već je pokazao da može „sve i svašta“, no ipak me je ugodno iznenadila njegova pametna i zabavna animacija „čarobnog“ konja (zna govoriti). Ne mogu vjerovati da se izmjena scena nije mogla drugačije ostvariti, nego na prikazani, najdosadniji mogući način, putem zamračenja i glazbe (John Henry Nijenhuis).

Usprkos sentimentalnom sjećanju iz djetinjstva, pitam se kada će predstave u ZKL-u početi režirati „pravi“ lutkarski redatelji, a u ansambl početi ulaziti isključivo educirani lutkari (adresa je Akademija za umjetnost i kulturu Osijek).