Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
Kazališta se rado „zaklinju” u repertoar na kojem će se naći djela netom stasalih dramatičara u režiji podjednako mladih redatelja, no kada dođe do situacije „Hic Rhodus, hic salta”, tih djela nema, a izostanak se, čak i subvencioniranih drama okićenih Nagradom za dramsko djelo Marin Držić, obrazlaže repertoarnom politikom (mislim da je prije banalni razlog u pitanju). Ali da „gdje ima volje, ima i načina”, jasno pokazuje KUMMA (Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore), kako se naziva „projekt INK koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika i novih talenata. Program mladim autorima pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela”. Mentori su Jasna Jasna Žmak, Leo Rafolt, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Mauricio Ferlin, Desanka Janković, Matija Ferlin. Prva predstava iz opisanog projekta drama je Brodovi od papira Emme Kliman u režiji Gabrijela Lazića (osvrćem se na izvedbu 13. travnja 2024).
Vjerujem da su stanovnici Pule, za razliku od nas posjetitelja, manje uzbuđeni antičkom baštinom koja ih okružuje (arena, slavoluci i Augustov hram – da spomenem tek najvidljivije) i da im je srcu mnogo više priraslo njihovo brodogradilište (za koje je austrijska carica Elizabeta – Sissi postavila kamen temeljac 9. prosinca 1856) u kojem su, na tragu obiteljskog nasljeđa, radili brojni naraštaji muškaraca i zapravo se drugačiji život nije ni planirao („Tata: …tanko biste vi svi srali da nema Uljanika”). No promjene koje su dovele do narušavanja profitabilnosti proizvodnje izravno su utjecale na zaposlenost radnika i egzistenciju njihovih obitelji i upravo taj kritični trenutak bira Emma Kliman za priču o Uljaniku.
Proslave i „proslave”
Četveročlanu obitelj čiji je otac uljanikovac nalazimo u njihovu stanu (dobivenom od Uljanika) na Praznik rada 2019. i dok brojni građani slave u Šijanskoj šumi, kineska poslovna delegacija obilazi Uljanik i odlučuje o sudbini brodogradilišta (danas znamo da je to bila „paradna” šetnja).
Predstava je nastajala u trenutku dok se uređivala dvorana INK-a pa se do pozornice dolazilo kroz sporedni stražnji ulaz, što je nehotice podsjećalo na rubnu poziciju u kojoj se nalazi Uljanik. Prostor (publika i glumci boravili su na sceni) je bio obilježen autentičnom skelom (Uljanik Brodogradnja 1856 d. o. o.), iznošenim trlišima (plavi kombinezoni Uljanikovih radnika) te stolom i stolicama, što je upućivalo na vezu između javnog i privatnog, Uljanika i doma (scenograf Josip Kresović). Reference na zbivanja iz pulske prošlosti kojih se dotiču Tata (Nikola Radoš) i Kći (Tea Harčević) u raspravama (porijeklo naziva „krvavi 1. maj 1920.”, zašto se Ulicu Sergijevaca zove Prvomajskom, zbog čega predstava počinje zvukom sirene, odakle Tatina potreba da grčevito brani Uljanik) pokazuju vezanost Puležana (kako se nazivaju autohtoni Puljani) uz njihov grad i od njega nedjeljiv Uljanik, o čemu u programskoj knjižici pišu dvojica Puljana, teatrolog Boris Senker: „Činilo se da je Uljanik posvuda, da je sve Uljanik”, i redatelj Gabrijel Lazić: „Uljanik je bio srce Pule, uvjetovao je ritam grada. Sjećam se kako me mama upozoravala da, između 15 (kad se začula Uljanikova sirena) i 16 sati, ne idem autom u grad, jer tada se Uljanikovci vraćaju kući i treba im se osloboditi prostor da dođu na ručak. Iako sirena i dalje odzvanja u 15, sad mogu voziti auto Bulevarom i Rivom. Uljanik se (u)gasi(o), ali sjećanje na njega još je uvijek živo. No ono postaje i svojevrsni teret. Pitam se što učiniti s takvim sjećanjem? Kamo s njime? Kako ga pretvoriti u djelovanje?”
Generacijska nerazumijevanja
Okosnica sukoba između „starih” i „mladih”, tradicionalnog pristupa životu i potrebe za drugačijim, modernijim životom, očituje se u prepirkama između oca i kćeri: dok on radom smatra samo fizički rad, naporni i iscrpljujući Rad u njegovu Uljaniku, ona zagovara svoju opciju rada, a to je za nju pisanje negdje izvan grada njezina djetinjstva pa odlazi u – Berlin. Otac joj ne zamjera što je otišla iz Pule, nego što se „tamo vani” usuđuje pisati o Uljaniku i o njima, obitelji. Harčević spretno prelazi iz promatračke u dijalošku ulogu pa nakon opisa ili komentara postaje sugovornicom, najčešće ocu, jer su i Majka (Linda Kliman) i Brat (Boris Barukčić) pomirljiviji. Nije mi sasvim jasno je li autoričina podjela na „borbeni” i „miroljubivi” posljedica iskustva ili težnja dramaturškoj „labilnoj ravnoteži”, no budi znatiželju kamo će predstava u konačnici odvesti. A odvodi mahom u lokalnu povijest koja je meni zanimljiva zato što pri svakom dolasku u Pulu gledam „osvijetljene divove Pule”, kako se opisuju dizajnerski (Dean Skira) obasjane brodograđevne dizalice koje su, usprkos atraktivnosti, same sebi svrhom.
Priča bez raspleta
A tako mi nekako djeluje i ova drama – sama sebi svrhom: melankolična posveta prošlosti koja, zamagljena vremenom, djeluje romantično. Jasno mi je da Uljanik nije poharao zmaj, nego ljudi i da su tužbalice logične, ali nije li ovako intonirana priča zaslužila i neki rasplet? Malo mi je previše pomirljivosti i u tekstu i u pristupu i u izvedbi. Posebno me zatekla nečija pohvala mladim glumcima jer su „savladali” puležanski govor, s obzirom na to da su svi izuzev Linde Kliman iz drugih krajeva! Pa zar gluma ne podrazumijeva gestikulaciju i govor drugačiji od naše naravi, našeg uobičajenog ponašanja, našeg jezika? Čini mi se to abecedom glume, a ne njezinim dostignućem.
Predstava Brodovi od papira solidan je početak projekta KUMMA i iako sama po sebi nije besprijekorna, ima prostora za rast. Tko je bez grijeha…
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, premijera 12. travnja 2024.
Režija i kostimografija: Gabrijel Lazić
Dramaturgija: Emma Kliman
Scenografija: Josip Kresović
Glazba: Dimitrije Simović
Oblikovanje svjetla: Dario Družeta
Glume: Tea Harčević, Nikola Radoš, Linda Kliman, Boris Barukčić
Fotograf: Karlo Čargonja