Kazališta lutaka često preuzimaju priče i izgled likova iz revija za djecu ili slikovnica (mališani obično lako prihvaćaju da njihovi junaci doista govore) pa su se zgode Mede i Praseta (Medo in Pujsi) iz revije „Cicido“ i objavljene u knjigama, koje je ispričao Sebastijan Pregelj i nacrtao Igor Šinkovec, pojavile u Kazalištu lutaka Ljubljana, a za predstavu ih je, u suradnji s Pregeljom, prilagodio i režirao Mare Bulc (u krcatu veliku dvoranu jedva sam se ugurala 18.5.2024.).
Medo je pristojan i pažljiv prema drugima, zna paziti na sebe i na druge, spreman je dogovoriti se i uvažiti tuđe želje… Prase je sve suprotno. Ipak, vezuje ih istinsko prijateljstvo i dok zbog svojeglave naravi i inata Prase neprestance upada u nevolje, Medo mu strpljivo tumači što treba činiti. Ovakav opis dvojice prijatelja daje naslutiti da ćemo gledati seriju „poučnih“ priča pomoću kojih se želi zagnjaviti malu djecu (3+). Međutim, predstava je dinamična, šarmantna, dopadljiva i poučna na pomalo „zafrkantski“ način koji čak i nas odrasle podsjeća na uljudno ponašanje: da valja pozdraviti i zahvaliti se (da bi se ovi koje pozdravljamo „osjećali bolje“), da se pospremati može pjevajući (učinkovita glazba Polone Janežič), da se ne treba oko svega svađati i stalno se duriti (kada se ljutito Prase sakrilo u ormar, „prekida“ se predstava, ali Medo zaključuje da „svatko ima loš dan“ i blagonaklono prihvaća ispriku pa se predstava može nastaviti!), da valja paziti na sebe i na druge (Prase stavlja kacigu tek kada se ozlijedi) i da se s prijateljima uvijek mora dogovarati, a ne „tjerati po svome“. Zahvaljujući Medinoj ljubaznoj upornosti, Prase se prestaje opirati („tega nočem“) i prihvaća dobre savjete: pere ruke, jede hranu koju imaju u hladnjaku i sprema se na spavanje. No, Prase se boji mraka pa Medo stavlja svoj krevetić pokraj njegovog da bi se mogli držati za ruke! Na kraju predstave nabrajaju kroz što su sve prošli i opisuju kako zamišljaju svojeg „najboljeg prijatelja“: dakako, Medi je to Prase, a Prasetu Medo. Čiča-miča, gotova je ova ljupka i mudra priča.
Izgled glavnih junaka je zadao ilustrator Igor Šinkovec no njihovu pokretljivost je omogućio tehnolog lutaka Iztok Babić. Glavnu razliku u pristupu predstavlja prikaz govora pa „sveznajući“ Medo (Brane Vižintin) otvara usta dok svojeglavo Prase (Matevž Müller) samo pomiče njuškicu (Vižantin je savjetnik za animaciju). Sve se zbiva u stanu ili na igralištu, a scenografija je smještena na dva velika stola (scenograf Damir Leventić). Kada se plohe stolova nakose ili postave okomito, stvaraju se nove vizure i mijenja se način izvedbe; jednostavan, no učinkovit zahvat! Iako su lutkari u crnom (Jadranka Pavlović) ipak ih se uočava (dizajn svjetla Niko Štabuc) pa je njihova tjelesnost, uz karakteristični govor, sjajan doprinos uvjerljivoj animaciji. Posebno su zanimljivi pomaci u dimenzijama lutaka: prilikom prepričavanja događaja koji su doveli do nesporazuma koriste se minijaturne lutke kao neka vrsta „mentalnog“ prikaza (kao kada si mrmljamo u bradu).
Predstava Medo i Prase je oblikovana bez zahvata koji bi mogli prestrašiti djecu, bez isticanja suvremenih „trendova“ i bez nametanja forme na štetu sadržaja što bi joj, po mojem mišljenju, trebalo osigurati dugotrajno igranje.