Gotovo pola stoljeća festival Dani satire (preimenovan u Dani satire Fadila Hadžića) dovodi pred zagrebačku publiku predstave koje pokušavaju satirom (ili barem smijehom) ukazati na loše pojave u društvu (počevši od obitelji) pa je izbornica Željka Udovičić Pleština za 48. Dane satire (2.6. – 18.6.2024.) odabrala doista raznolike predstave među kojima je i autorski projekt Ljubičasto redateljice Selme Spahić, dramaturginje Emine Omerović i glumaca sarajevskog kazališta Kamerni teatar 55 (Satiričko kazalište Kerempuh 4.6.).

 Početak djeluje posve benigno: u Milinom (Tatjana Šojić) stančiću (scenografija i kostimi Adisa Vatreš Selimović) na proslavu rođendana dolaze njezina odrasla djeca (kći Jaca – Maja Izetbegović, oženjeni sin Meša – Sabit Sejdinović, sin Sanjin koji živi u Beču – Boris Ler) i snaha Katarina (Anja Kraljević), a kako se dugo vremena nisu družili, zadirkuju se, iako ne uvijek bezazleno. Dok oni jedu, Mila ih dvori, umjesto da sjedne s njima… podređena obitelji kao uvijek. Odjednom se djeca okome na Milin način života pa joj Sanjin daje novac da preuredi stan jer je  sve „staro i masno“ (ona ne želi nikakvu promjenu), Jaca je kori zbog odjeće (nije se odjenula lijepo, nego udobno) i posve je jasno da su djeci nevažne majčine želje i da joj pokušavaju život urediti po vlastitim kriterijima. Budući da ona odbija odgovarati na provokativna pitanja, zaključuju da postaje dementna i odlaze natjeravši je da legne (umotana u dekicu!). Dojam o veseloj proslavi, zbog duhovitih dijaloga i vrckastog govora, demantira Milino turobno lice.

Ambijent u drugom činu djeluje nadrealno zahvaljujući osvjetljenju (Elvedin Barjaktarević, Nino Brutus) i glazbi (Draško Adžić), tako da se pojava šutljivog mladića (Davor Golubović) uklapa u tu nestvarnu atmosferu. Prateći Milino ponašanje pokušavamo saznati je li mladić njezin san, utvara, sjećanje ili je ipak stvaran?! Odgovor se ne nazire, iako njih dvoje, kroz nehotične dodire, ples i zajedničko pušenje pokazuju prisnost.

Nakon ovog senzibilnog (nijansu presporog) čina, u zadnjem činu dolazi obitelj i zgraža se nad pojavom mladog muškarca u majčinu stanu, pri čemu im je najvažnije da ih nitko nije vidio jer je takva veza sramotna. Odstranivši zastore koji su branili  pogled u pozadinu, scenom dominira raslinje u koje obitelj zakapa ubijenog mladića jer samo njegova smrt može vratiti poljuljanu ravnotežu. Ali, nakon svakog ukopa, on se vraća Mili i ona napokon ispriča kamo je nestala na cijeli dan za vrijeme davnog obiteljskog ljetovanja. Umorna od života u kojem stalno nešto mora i u kojem nitko od obitelji za nju ne mari, nego samo očekuje neku uslugu, otišla je s namjerom da se više ne vrati (hodala je bez cilja svjesna vlastitog tijela koje je opet bilo samo njeno; osjećala je kako ga grebe ljubičasto šiblje) i mladić (imenom Ali) simbolizira život kakav je mogla imati, ali je pustila da joj ga uzmu. Dramaturginja Omerović je izvrsno sažela da se u predstavi radi „o tankoj liniji između njene slobode i našeg fašizma“.

Sve komponente ove predstave su logično i suvislo posložene, ali valja naglasiti izuzetan glumački angažman jer, osim što je svatko od njih oblikovao punokrvni lik, uspjeli su ostvariti homogenu skupinu u kojoj se nitko nije nametnuo, nego se svaki od karaktera profilirao u skladu s idejom predstave. Možda je Tatjanu Šojić zapala najteža uloga jer je trebala balansirati između samozatajnosti i borbe za vlastitu slobodu, a ona je to izvela bolno uvjerljivo.

U kazališnim se kuloarima ljubičasta boja smatra kobnom, ali dobroj predstavi ništa ne može nauditi, čak ni ljubičasto.