Organizatori kazališnih predstava najviše vole repertoare koji se oslanjaju na vlastiti glumački ansambl (iako ambicije često tjeraju u koprodukcije što komplicira raspored izvedbi) pa je po tom „kriteriju“ predstava Tražim razlog braka, koja je nastala prema motivima drame Ljubavnik Harolda Pintera i dodavanjem tekstova iz televizijske serije Prizori iz bračnog života Ingmara Bergmana, a koju je dramatizirao i režirao Jasmin Novljaković za izvedbu u Gradskom kazalištu „Joza Ivakić“ Vinkovci, mudar odabir (23.6.2024.).
Britanski glumac, redatelj, književnik i dobitnik Nobelove nagrade (2005.) Harold Pinter (1930.-2008.) slovi kao jedan od najutjecajnijih suvremenih pisaca, a u njegovom dugom spisateljskom periodu (1957.-1999.) jednočinka Ljubavnik (1962.) pripada ranom razdoblju kada je, prema vlastitom priznanju, bio pod utjecajem Beckettovog kazališta apsurda. Nasuprot pristojnom građanskom braku u kojem više nema prvotnog uzbuđenja, supruga erotske čežnje zadovoljava ljubavnikom koji je posjećuje dok muž radi, a suprug svojim željama udovoljava odlaskom kurvi o čemu supružnici govore izravno i bez ljutnje („Iskrenost pod svaku cijenu“). Iako razgovaraju o temi koja bi većini bračnih parova bila nezamisliva, Sarah (Matea Marušić) i Richard (Vedran Dakić) opušteno čavrljaju, dapače ponašaju se poput parova u holivudskim glazbenim filmovima (izbor glazbe Jasminka Petek Krapljan, ujedno kostimografkinja i kreatorica scenskog pokreta, i Jasmin Novljaković).
Bezbrižni način na koji njih dvoje razgovara u raskoraku je sa sadržajem pa se logično pitamo, zašto se takva situacija uopće održava?! No, ubrzo saznajemo da su njih dvoje, „kako bi osvježili brak“, a ne sebe, preuzeli uloge poželjnijih partnera. Ne želim opisivati jesu li uspjeli u svojim namjerama, nego ću navesti Novljakovića: „…drama ujedno testira i formalnosti naučenih normi standardnog braka koji pred likove, zbog njihovih priučenih i društvenih prihvatljivih načela, postavlja prepreke zbog kojih ne uspijevaju vratiti strast i ljubav u svoj odnos.“
Scenografija (Jasmin Novljaković, Vladimir Andrić) prikazuje građanski stan u kojem zastori prikrivaju pojedine prostorije i ujedno služe kao podloga za projekcije na kojoj se pojavljuje serija Sarahinih fotografija iz djetinjstva i dok se fotografije nižu, ona govori o prisili (na koju je pristala) da bude onakva kakvu je drugi žele, da bude predvidljiva. Nisam sigurna koliko mi je ta dirljiva ispovijest rasvijetlila odnose unutar „četverokuta“ (stvarni i fingirani par) osim što je možemo shvatiti kao žensku sanjariju jer odmah na projekciji slijedi prikaz postavljanje stola, istovjetan onom s početka predstave.
Stjecajem okolnosti obično gledam premijere kada su glumci manje opušteni, pa vjerujem da će u sljedećim izvedbama jače do izražaja doći duhovitost teksta i postojeći apsurd.