Što sad, kada se ugasila zjenica oka njihovoga? Dio zajedničkih krvnih zrnaca bespovratno je nestao. Nije važno što su ga vidjeli jednom ili nijednom u životu, ali su bili rod, znali su takoreći sve o njemu što rođaci trebaju znati, mada tu ne spadaju sljedeći elementi: datum rođenja, omiljena boja, kakvu kavu je pio, s kim je provodio vrijeme, kakve je stavove imao, gdje je proveo radni vijek, kako se oblačio, koga (ni)je volio i ostale krajnje banalne, birokratske podatke, koje i ne treba pamtiti. Oni su, međutim, uzbuđeni, treperavi od radoznalosti pokušavajući da ustvrde sadržaj životno važnog spisa, testamenta pokojnika. Nije krv voda, nego vojvoda, stoga bi trebalo imati uvid u katastarske čestice i izvode iz banaka, jer više i nije važno kada je čovjek rođen, valja u skladu s njegovim socijalnim statusom dostojno, veličanstveno javnosti, naročito nadležnima, pokazati tugu, bol i patnju. Možda bi doveli i narikače, ali visok je datum. Ipak, Gina (Mirela Videk Hranjec) je dostojna zamjena, sto minuta posvećeno plače (kenjka, pekmezi) jer jedino tako može iskazati duboku bol za rođakom koji joj i nije rođak, ali ne može si pomoći, hipersenzibilna je, popularno rečeno, empatična, suosjeća sa svojom ožalošćenom porodicom. Rida iz duše, a količina suza razmjerna je kvadraturi kuće koju trebaju (po njihovom skromnom mišljenju) naslijediti njen muž i ona. Ne zna se zaustaviti, ali na sreću, drugi joj sugeriraju da ipak malo pretjeruje. Proka Purić (Matija Šakoronja), autentični Proka Pronalazač, dovija se, traži sve moguće načine da prigrabi što veći dio nasljedstva. Tko kaže da upravitelj imanja mora biti visok, markantan, krupan čovjek (iako Agaton ne bi dijelio moje mišljenje), kada Proka svojim prodornim glasom i nadasve niskim stasom, uz Ginin prateći plačni vokal, uspijeva nadjačati sve one koji stoje ispred njega poput hrasta.
Sarka (Anita Matić Delić) snažna, visprena, drčna, provokativnog stava i pojave, unosi eros, uništava pokušaje bližih i daljih rođaka da odglume svoju tugu. Njena je gluma iskrena, organska. Prihvaća pravila igre koja jedni drugima nameću, odlučna u namjeri da pobijedi, ali zato joj je neophodna samodisciplina, koju može postići jedino ako prisvoji srebrni budilnik koji je pripadao pokojniku. Možda Sarka može biti vladarica imanja, jer se jedina usudila nositi njegove papuče i šlafrok. Na taj način on je uvijek s njom. Agaton Arsić (Hrvoje Kečkeš) od sahrane postavlja se kao autoritet, egoistično, ali opravdano smatra da sve igračke moraju biti isključivo njegove, pa tako i srebrna tacna koju pokušava ukrasti (uz Simkinu prisutnost jer valjda nije ženin posao da krade?), skrivajući je ispod kućnog ogrtača. Agaton se poziva na svoje reference (da je u to doba bilo Linkedina sigurno bi imao svoj profil), networkuje s advokatom u nadi da bi mu potencijalno mogao pomoći u pribavljanju koristi. Ne pada mu teško da pridržava skute, naprotiv. Tako nekadašnji silni gradonačelnik, kojega je mirovina otjerala s funkcije, postaje prva pratilja advokatu (Vilim Matula) na nepostojećem izboru za nasljednika. Prepričavajući ostalima kako je protekao razgovor, zaoštrava farsičnu igru, potencirajući kao je ON PRIJETIO, UDARIO ŠAKOM O STOL i ZAHTIJEVAO informacije kada će testament biti otvoren. Baca im udicu (kao i mnoge kreature tokom izbornih kampanja prije naših parlamentarnih izbora) na koju su se ostali brzo uhvatili, pokušavajući oteti mamac. Mogućnost pravedne raspodjele imovine čini im se kao prihvatljiva opcija. Agaton, rođeni lider, ponovo se nameće, ali ovaj put u ulozi laboranta i arbitrara, pa će najprije pouzdanom odokativnom metodom prebrojati ranije spomenuta krvna zrnca kako bi ustvrdio tko je od rođaka bliže, a tko dalje od velelijepe vile. Ostali su zapanjeni njegovim sposobnostima, samo im nije jasno koje postupke za procjenu koristi. Uvjerava ih da nema razloga za brigu jer on jednostavno zna, ima učinkovita i brza rješenja (kao većina grabežljivaca i foteljaša). Ne mogu, a da ne spomenem kralja trotoara Miću Stanimirovića (Filip Detelić) koji gaji posebnu strast prema novcu jer mu isti omogućava logističku razradu biznisa u koji su uključene i psihoaktivne supstance. Neurotična, agresivna i glasna Vida (Linda Begonja) uspostavlja kontrolu nad masom te vraća u kavez šojke rugalice. Trifun Spasić (Luka Petrušić) oličenje hrabrosti i snage, uvijek se suočava s drugima u prisustvu svoje žene. U ovim okolnostima, Danica (Josipa Anković) najprije blaga, eterična i zbunjena svime što se događa oko nje, simbolizira ono najbolje u ljudima. S druge strane, u znatno drugačijem izdanju ćemo je vidjeti kada jedina naslijedi imovinu pokojnika. Dakle, testament je otjerao njenu glavobolju i zbunjenost. Sada joj je sve jasnije. Dokaz da ljudi inače imaju tendenciju da se zbog komada zemlje povampire. Trebate vidjeti lica onih kojima su srušeni snovi o ustoličavanju i useljavanju.
Svakako, kao ni mnoge priče na Balkanu u posljednje vrijeme, tako ni ova ne bi bila cjelovita da popularna Prija i prateći fenomen „pet arena“ nisu tako pažljivo, planski utkani u Nušićevo tkanje.
Zaključno, Nušićevo komediografsko majstorstvo te redateljska preciznost i inventivnost Ivana Plazibata na sceni Kerempuha prikazali su nam kako živimo (Olginu kritiku Ožalošćene porodice pročitajte ovdje). Na kraju krajeva, gotovo svakodnevno gledamo neku ožalošćenu porodicu (čitaj: stranku) koja pokušava oteti, izmanipulirati članove porodice (podanike). Valjda zato, vrijeme prosperiteta sporo dolazi.