Predzadnji (peti) premijerni naslov ove sezone u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ bila je komedija Branislava Nušića Ožalošćena porodica u režiji Ivana Plazibata (16.3. 2023.). Prebirući po digitalnoj kazališnoj škrinji, našla sam podatak da je 2. ožujka 2020. redatelj Ivan Leo Lemo počeo u kazalištu „Komedija“ probe za predstavu Ožalošćena porodica koje su prekinute zbog nastalih nedaća (zaraza, potres), ali nisam saznala zašto se nije, nakon normalizacije, nastavilo s radom na predstavi?!  

Kako bilo, veliki srpski književnik i humorist Branislav Nušić (1864.- 1938.) je ovaj „grupni portret“ (Josip Lešić) napisao 1934. prikazujući beskrupulozne, licemjerne i pohlepne članove obitelji koji očekuju bogato nasljedstvo. Budući da moraju 40 dana čekati na čitanje oporuke, svi se bespravno useljavaju u kuću (i usput kradu srebrninu) kako bi se uzajamno nadgledali jer nitko nikome ne vjeruju. Prepirka o rodbinskoj bliskosti s pokojnikom i kalkulacije o osobnoj koristi postupno rastaču njihovo prvotno zajedništvo što Nušić prikazuje nizom komičnih, čak grotesknih  sličica. Nakon što je advokat ubrzao otvaranje oporuke (Nušić ne prikazuje čitanje oporuke, nego posljedice), obitelj prestaje biti „ožalošćena“ i postaje ljuta jer je svatko od njih dobio izrazito  malo novaca (Simka: „Ovako izigrati familiju!“).

Pokojni Mato Todorović je znatne sume novca ostavio prosvjeti i crkvi, a sve nekretnine svojoj vanbračnoj kćeri Danici, koju su „ožalošćeni“ zatekli u kući, smatrajući je poslugom (nudila im je kavu i preuzimala kapute). Danica nije znala da joj je pokojnik otac, pa je bila potpuno nespremna za svoj novi položaj, posebno za izbacivanje agresivnih očevih rođaka iz svoje kuće. Kada su otkrili da ne mogu „oboriti testament“, „rođaci“ su nevoljko pristali napustiti  kuću, napunivši kovčege svime čega su se domogli. Najlukaviji i najžilaviji među njima, bivši sreski načelnik Agaton Arsić, odlučio je „spojiti“ advokata i Danicu i ostati u kući, a svoje pravo na ostanak potkrijepio je toliko suludim argumentom da je prava šteta što predstava nije završila onako kako je Nušić napisao!

Dramaturginja Nikolina Rafaj uglavnom se držala Nušićevih rečenica, pa ne znam zašto su u tekst dodani prostački izrazi, dosjetke iz pop kulture i drugačiji kraj (jagma za novcem je premisa ove predstave pa završni prikaz grabeži nije bio nužan) kada bi bilo korisnije da se tekst suvislo pokratio jer predstava duljinom i padom ritma izaziva zamor. Uvodna scena je puno obećavala, jer su se članovi obitelji „postrojili“ na pozornici odjeveni u crninu i s crnim naočalama što je, barem meni, slalo znakovitu  poruku: naoko smo ucviljeni, ali smo zapravo grabežljivci (tamne naočale bi mogle skrivati uplakane oči, ali je obično bliskija asocijacija na mafijaše). Useljenjem u kuću, svi se preoblače u kućne halje (Petra Pavičić) i bijela ploha u pozadini (Paola Lugarić) gubi svoju „čistoću“, osobito pri otvaranju „skrivene sobe“ (koja bi imala  više smisla da se radi o skorojeviću, a ne o „čovjeku na mjestu“). Damir Klemenić pobrinuo se za scenski pokret (koji je povremeno bio nepotrebno vehementan), Tamara Obrovac za glazbu, a Dejan Sredojević za dobar izgovor Nušićevog originalnog pisma.

„Ožalošćene“ čine tri bračna para: Agaton (Hrvoje Kečkeš) i Simka (Branka Trlin) Arsić, Tanasije (Marko Makovičić) i Vida (Linda Begonja) Dimitrijević i Proka (Matija Šakoronja) i Gina (Mia Anočić-Valentić) Purić te troje samaca: Trifun Spasić (Luka Petrušić), Mića Stanimirović (Filip Detelić) i udovica Sarka (Anita Matić Delić), dok su na drugoj strani već spomenuti advokat dr. Petrović (Vilim Matula), Danica (Josipa Anković) i tetka koja je u predstavi (mudro) izostavljena.

Naznačila sam da je početna scena obećavajuća (glumci se na pozornicu penju prolaskom kroz gledalište što daje potvrdu Nušićevoj napomeni da ovo o čemu piše „događa se svakad i svuda“) i dok se sve zbiva u naznakama i slutnjama, predstava dobro funkcionira. Međutim, kada se počinje isticati očito i već definirano (Anočić-Valentić pretjerano plače, Detelić je suviše nonšalantan, Makovičić čudno govori), neravnoteža između viđenog i govorenog ne izaziva smijeh nego pogled na sat. Možda imam „čudan“ smisao za humor, ali meni je zbilja silno smiješna scena u kojoj „ožalošćeni“ ulaze u kuću i Danici daju svoje kapute, ali kako je njih puno, ona ne može pridržati sve kapute pa ih oni slažu po njoj jer ona za njih nije drugo nego nevažna vješalica – šteta da se Plazibat na  takvoj „uvrnutosti“ nije poigrao s cijelim Nušićevim tekstom.

Izbor Matule za ulogu advokata mi je potpuno neshvatljiv – iz teksta i konteksta je očito da su Danica i advokat mladi, čak uspješni ljudi, jer inače njihovo „sparivanje“ ne bi imalo  smisla: ona je sada bogata i nije joj nužna udaja radi egzistencije, dok je on, po svemu sudeći, advokat u usponu (inače ne bi pisao važnu oporuku) pa u predstavi ovakav odabir nije logičan (niti je moguć  kraj kakvim ga je napisao  Nušić). Kako predstava odmiče, likovi se „rasipaju“ pa se glumci iz dobrih početnih pozicija upućuju u pomalo nesuvisle izvedbene akcije… ničim izazvani. Ipak, sjajno napisan lik Agatona uspio se oteti općem glumačkom „divljanju“ u „porodicI“ isključivo zahvaljujući Hrvoju Kečkešu koji je uspio sačuvati Nušićev duh.

Nušićeva komedija Ožalošćena porodica ne optužuje i ne osuđuje nego samo opisuje („izazivajući smeh na usnama ublažava surovosti života“), ali što je Plazibat htio ovakvom predstavom nisam još dokučila.