Gledajući ispitne predstave (nerijetko uzbudljivije od onih poduprtih ozbiljnim budžetom), ne mogu ostati ravnodušna pri pomisli da će nemali broj tih darovitih mladih glumaca morati raditi predstave koje ne žele u okolnostima koje im nisu drage. I što onda neki učine? Umjesto da zdvajaju, osnuju vlastito kazalište, bez krova i zidova, ali „srca junačkog“, dobro znajući da i najdulje putovanje „počinje prvim korakom“. Gornji tekst  je potaknula obavijest glumca Vibora Krekovića da je osnovao Tespian teatar i da će njegova prva predstava biti Venera u krznu Davida Ivesa koju će režirati i izvesti zajedno s Tonkom Mršić u prostoru StudioChekhov smještenom u središtu grada Zagreba nadomak ZKM (27.4.2024.).

Američki dramatičar David Ives (1950.) sklon je adaptacijama poznatih naslova pa je tako dramu Venera u krznu (2010.) potaknuo istoimeni erotski roman u kojem su opisani fetiši i fantazije vezani uz dominantne žene (1870.), a nastao je kao dio ciklusa Kainova ostavština koji je napisao austrijski pisac Leopold von Sacher-Masoch (1836.-1895.) čije je prezime (i djelo) iznjedrilo pojam „mazohizam“. Ivesova drama sučeljava pisca i redatelja Thomasa Novacheka i glumicu Vandu Jordan kada ona dolazi na audiciju za ulogu Vande von Dunayev. Iako je jako zakasnila, glumica inzistira na svojoj audiciji pa kako se redatelj ne uspijeva suprotstaviti njezinoj ambiciji i energiji, pristaje čitati replike lika Severina von Kushenskog. Tijekom probe oboje  prelaze iz uloga u privatna lica i natrag, pri čemu do izražaja dolaze Vandina snaga i Thomasova slabost. Drama glumcima omogućuje da ostvare barem dvije jako različite uloge te da u međusobnom odnosu (kao privatna i dramska lica) prolaze široki spektar promjena.

Uz glazbu (Luka Lemo) i zvukove grmljavine glumica Vanda (Tonka Mršić) i redatelj Thomas (Vibor Kreković) pletu odnos između likova Vande i Severina u kojem dolaze do izražaja njihove skrivene želje – ona teži dominaciji, on podređenosti. Doduše, u nekim replikama ona promišlja o ženinoj sudbini ako postigne jednakost s muškarcima pa se pita hoće li tada „on“ biti „muž ili rob“? Glumci su vjerojatno sami izabrali kostime, ali postoji zanimljiv raskorak koji odražava njihove uloge – on je odjeven „za po doma“ dok ona varira između crnog zavodljivog rublja i crvene dugačke, gotovo čedne haljine. Mršić odjevena u haljinu glumi ulogu Vande koju odlikuje govor nepravilnog izgovora slova „r“ i odsutan pogled, dok je Vanda u erotskom rublju  punokrvna žena sklona dominaciji, što u oba slučaja glumica vrlo suvereno savladava. Kreković po karakteru oba lika mora biti stišan pa djeluje kao da ga Mršić nadigrava, što nije točno, ali pokazuje  da taj odnos nije dovoljno dobro definiran ili opisan.

Iako ova predstava nije prva hrvatska izvedba ove Ivesove drame, fizička blizina između glumaca i publike nesumnjivo izaziva određenu golicavost pa bi tu situaciju glumci možda mogli iskoristiti u dodatnoj glumačkoj nijansiranosti.