28. festival zagrebačkih kazališnih amatera održao se 25. i 26. ožujka u zagrebačkom Knapu, ponudivši sedam odlično selektiranih predstava od strane žirija 48. SKAZ-a u sastavu Boris Kovačević, Katarina Arbanas i Lucija Klarić. Budući da je riječ o probranim predstavama, očekivao sam visoku kvalitetu, što sam i dobio, no vrlo ugodno me iznenadila žanrovska raznovrsnost odabranih predstava s naglaskom na glazbenim žanrovima. Tako su gledatelji mogli uživati u mjuziklu brodvejskog tipa, suvremenom teen-mjuziklu i u glazbom omotanoj lirskoj minijaturi, ali i trileru, komediji što pleše na rubu groteske, punokrvnoj pučkoj monodrami i dječjoj igri na sceni u najboljem smislu te riječi. Kvalitetom su se ipak izdvojile tri predstave – tinejdžerski mjuzikl Aladin Dramskog studija učilišta Zagrebačkog kazališta mladih kao apsolutni hit ovogodišnjeg SKAZ-a i FZKA-a (proglašena najboljom predstavom 48. SKAZ-a) te Plava boja snijega i Kapetan Bježo i Gospa od Cukra, obje Centra za razvoj kreativnih vještina Doza drame.
Antologijska priča Grigora Viteza Plava boja snijega jedna je od onih koje pružaju beskrajne mogućnosti (scenske) igre, zbog čega su predstave nastale po njoj česte, ali i kvalitativno vrlo različite. Sloboda je nekima prostor kreativnosti, a drugima vlastitih traženja i, nažalost, gubljenja. Redateljica Iva Lehunšek Panić Vitezov je tekst na sceni pretvorila u višestruku igru – scensku i dječju, ali i igru likovima i s likovima, sa samima sobom i suigrači(ca)ma, rekvizitima i tekstom. Mlade glumice Marija Hemen, Una Alimović, Petra Dujić, Lara Bakiš, Maša Vidačković, Lina Glamočanin, Klara Cvitkušić, Anja Cesar, Ena Kovač, Katarina Barbarić, Iva Kreševljak i Bela Franelić te glumac Juraj Panić vrlo su opušteno (što je rezultat sigurnosti u sebe i materijal) ulijetali u uloge, oduzimali ih jedni drugima, nastavljali se jedni na druge, no ne kopirajući, već stvarajući vlastite karaktere, čime su stvorili cijelu galeriju likova (u likovima). Njihova je igra bila ispunjena čistom i iskrenom radošću igranja iz koje je, uz odličnu scensku i (su)igračku energiju, isplivao niz izuzetno duhovitih glumačkih minijatura, što je rezultiralo odličnom predstavom.
Predstava Kapetan Bježo i Gospa od Cukra ima nekoliko zajedničkih točaka s Plavom bojom snijega. Dijele dramski studio, redateljicu, ovaj put i autoricu teksta Ivu Lehunšek Panić te veselje i radost igranja koje se prelijeva u publiku, omatajući je u potpunosti. Uz to, imaju i nekoliko vrlo važnih razlika. Dok je mlađahnoj ekipi u prvoj predstavi jedan od ključnih životnih „poslova“ još uvijek igrati se, Kapetana Bježu i Gospu od Cukra oblikovala je glumačka ekipa u godinama u kojima su igru davno izbacili oni puno manje zabavni aspekti života, poput financijske i životne egzistencije, što kod nas u pravilu znači preživljavanje i krpanje kraja s krajem. U tim fazama života i odraslosti čovjek počesto uspava, a ponegdje i izbaci dijete iz sebe, a sa djetetom van leti i igra. Utoliko je ova predstava važna jer je pokazala da igra nije i ne smije biti vezana isključivo uz godine. Tako mi gledamo devetero odraslih ljudi – Tamaru Herceg, Alena Škugora, Jelenu Horvat, Ivu Vukelić, Anu Budalić, Marija Krstanovića, Lidiju Galović, Mirtu Miletić i Vlatka Panića – koji poput djece uživaju u opuštenoj scenskoj igri, pjesmi i razgovoru, oblikujući zaplet nježno, fino, ugodno i nasmiješeno. Upravo takvo je sve u ovoj predstavi – tekst je jednostavan i čist – Gospa od Cukra čeka kapetana srca svog sa svadbenom tortom, a on svaki put, kako mu i ime kaže, bježi. Dok jednom…. Tema je univerzalna i ekipa Doze drame mogla ju je oblikovati kao dramu s mračnim ili melodramski zaslađenim krajem, kao triler s Bježom kao intrigantnim tajnovitim kapetanom ili sapunicu punu obrata, kao…, no odlučili su je pretvoriti u jasnu, čistu, toplu i duhovitu, jednom riječju cukrenu predstavu.
Cjelinu na okupu drži odlična „morska“ glazba Vlatka Panića. Uživo je izvodeći na harmonici, Panić gradi ritam igre, vodeći glumce, a povremeno se i prepuštajući njihovom vodstvu i time stvara vrlo zanimljiv dijalog sa scenskom igrom. Glumci su mizanscenski odlično raspoređeni – tijekom cijele predstave činili su polukrug koji s publikom oblikuje zatvoreni krug, čime su i nju uvukli u svoju malu, toplu „trač partiju“. U njoj su dijaloge pretakali u poliloge, vodstvo elegantno prebacujući s jednog na drugog glumca. U isto vrijeme, potencijalnu statičnost razbijali su razigravanjem plahti u pozadini koje su im služile poput obrnutih paravana za animaciju nogu. I sve su to činili s nimalo lažnim osmijesima na licima, što je predstavu pretočilo u gotovo nadrealno toplu i vedru. Ta vedrina i ukazivanje na važnost igre u godinama kad ona nije prva na listi prioriteta, ali i elegantan način kojim su jednostavnost i čistoća uz nekoliko mudrih rješenja i minijatura dobili na (jasnoj) punoći, čine mi se silno važnim. Zbog toga sam odlučio Kapetana Bježu i Gospu od Cukra te ostatak te cukrene ekipe poslati na državnu smotru.
Posebno bih istaknuo i monodramu Kaj sme KUD-a Nikola Tesla. Odabranu kajkavsku poeziju u tekst je adaptirao te predstavu režirao i izveo Željko Novosel, duboko se uvukavši u lik našeg najpučkijeg pučkog junaka Petrice Kerempuha. Novosel je, poput pravog Kerempuha i potepuha, izuzetno uvjerljivo i moćno nizao stihove, monolog pretačući u dijalog sa sobom i svijetom oko sebe. Ritam je fino gradio i mijenjao glazbenim umecima s vrlo uvjerljivom pratnjom uživo na klaviru, fino zaokruživši cjelinu i pretočivši je u odličan primjer pučke monodrame. Samim time, predstavu Kaj sme preporučujem za nastup na 3. Festivalu hrvatske pučke drame.
Od ostalih predstava, kao što je ranije spomenuto, tinejdžerski mjuzikl Aladin Dramskog studija učilišta ZKM-a, u režiji Kristine Jakšić Balaž, najbolja je predstava u cjelini i o njoj će još biti riječi nakon državne smotre. Udruga Jazzelle zaputila se prema brodvejskom mjuziklu i, kao što naslov predstave glasi, izabrala je Pravi krivi put. Sama ideja mjuzikla je odlična, neki songovi su odlični, epizode također, no cjelina je redateljski pomalo razvučena i rastočena te nije uspjela ostati na pravom putu uspjeha. Slično bih rekao i za predstavu Psihe grupe Zapozorje Divan teatra. Ekipa je, vođena redateljicom i autoricom teksta Rebeccom Agić, na sceni spojila Tramvaj zvan čežnja i film Psiho u cjelinu, oblikujući ipak pomalo monotonu predstavu u kojoj se radnja gradi isključivo kroz statične dijaloge. Šteta jer ideja je bila odlična.
Za kraj ostavljam domaćina, Teatar Gaudeamus Centra Knap. Na FZKA-u su se predstavili komedijom M.A.R.Š. autora i redatelja Filipa Vrbanca koja temom, likovima i cjelokupnom atmosferom uronjenom u grotesku priziva Knapove predstave Saše Anočića Smisao života gospodina Lojtrice i Niko i Ništ, što me jako veseli. A veseli i glumce koji su se odlično poigrali svojim likovima, stvorivši izuzetno duhovite minijature i karikature. U toj igri mikroplanom cjelina je pomalo izgubila konce, što je i ključna slabost predstave. I dok samu predstavu nije u potpunosti uspio zadržati na okupu, Vrbanec je zatvaranje FZKA-a napravio u velikom stilu, oblikujući niz kratkih, jasnih i beskrajno duhovitih minijatura i epizoda, izvevši ih u velikom stilu i u potpunosti posramivši kičaste i rastočene profesionalne dodjele poput Nagrade hrvatskog glumišta.
Zaključno, probrane predstave na 15. FZKA-u pokazale su da amaterizam u Zagrebu puca po šavovima kreativnosti, šireći se i prelijevajući na žanrove koje rijetko viđamo u profesionalnim produkcijama. Nažalost, to prelijevanje ponekad zna razvodniti cjelinu, što se pokazalo i najslabijom točkom nekih predstava. S druge strane, glavnim adutom najboljih predstava pokazala se igra koja se sa scenske igre proširila na svoje druge aspekte – od kazališne suigre do punokrvne dječje igre.
Igor Tretinjak, selektor