Silno volim „čistunce“ koji izjavljuju da ne mare za politiku, potpuno nesvjesni da bi za nju itekako morali mariti jer se ona  bavi „donošenjem odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obavezna za sve članove“, pa čak i kada nisu svjesni svoje moći na izborima, politika im može promijeniti život (na bolje ili na gore). Ne znam jesu li se dvije „političke“ zagrebačke kazališne predstave ciljano pojavile uoči izbora (17.4.2024.), ali su publiku doista razgalile: Pljuska Nenada Stazića u režiji i adaptaciji Željka Königsknechta u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ (7. 4.) i Tvrda kohabitacija Vida Barića i Filipa Rutića u režiji Dražena Krešića i produkciji Kazališta „Lutonjica Toporko“ Samobor (Scena „Vidra“, 8.4.).

Praizvedba predstave Pljuska (u režiji Vinka Brešana) bila je 26.9.1998. (sa 125 izvedbi) a ovu je novu predstavu, prema Königsnechtovim riječima (onda je glumio prvog činovnika, a sada prvog referenta), potaknulo „nostalgično sjećanje“ na prvotnu predstavu i na pokojne kolege koji su s njim (i s Edom Vujićem) igrali u njoj: Ljubomira Kapora, Zvonimira Torjanca i Vlatka Dulića. Često dramatični događaji počinju bezazleno: dokoni referenti, prvi (Željko Königsnecht) i drugi (Luka Petrušić), počinju igrati slagalicu, igru temeljenu na slaganju riječi koje sve moraju početi istim slovom, ali se ubrzo zbog gramatike žestoko posvađaju a potom i potuku  (okidač je bila riječ „pljuska“). U drugoj sceni ih njihov šef (Damir Poljičak) ispituje o razlozima tuče (obojica su oslijeđeni), ali budući da usporedno pričaju različite fragmente događaja, on ništa ne uspijeva razumjeti pa se razgnjevi i obojicu ih izudara. U sljedećoj sceni su sva trojica kod ministra (Dražen Čuček) koji pomno (također uzaludno) ispituje uzrok šefovog nasilja nad činovnicima i napokon, iznerviran, svu trojicu napadne veslom (ukras na zidu). Sada sva četvorica dolaze do potpredsjednice (Elizabeta Kukić) koja pokušava iz SOA-inog izvještaja otkriti što je potaknulo tuču, ali je „povjerljivi“ tekst tako zbrkan da je i njoj nemoguće išta razumjeti… u završnoj sceni referenti su čvrsto i temeljito omotani gipsom!

Ideja Stazićevog teksta je sačuvana, ali su dijalozi dodatno „okićeni“ dosjetkama koje su mahom preuzete iz političkih situacija i aktualnih izbornih nastupa (nakon izjave „Istina je voda duboka“ slijedi replika „Rijeke pravde dolaze“ koja je postala izborni slogan a dio je pjesme Rijeke pravde grupe Film iz 1985.), što je bez prekida veselilo publiku. Posebno su poticajne bile scene kada se temperamentna Kukić suprotstavlja suzdržanom Čučeku ili kada se Poljičak, suočen sa šašavom situacijom, pokušava ponašati zdravorazumski! Prilikom jezičnog nadmetanja(uz pozivanje na Zakon o hrvatskom jeziku), Petrušić u ulozi mlađeg referenta djeluje „vickasto“ pa bi te scene mogle biti još zanimljivije kada bi Königsnecht intenzivnije igrao činovnika „staroga kova“.

Scenografkinja Marta Crnobrnja je vješto oblikovala slične, no ipak različite kancelarijske prostorije (oblikovateljica svjetla Dubravka Kurobasa), dok su kostimi Vedrane Rapić decentno naglasili statusne razlike sudionika. Scene u pojedinim kancelarijama razdvojene su tučnjavama koje je u duhovitim video materijalima oblikovao Mak Vejzović (asocijacija na teatar sjena) uz dinamičnu glazbu Matije Antolića. Takav je način bio nužan ne samo da bi se  prikazao finale pojedine „rasprave“, već i da bi se glumcima dalo vremena da se nakon svake tuče dodatno „omotaju“ zavojima, gipsom i opskrbe medicinskim pomagalima.

Možemo se mi hihotati (zgražati ili čuditi) vrlo osebujnim uvredama kojima se neprestance uzajamno časte sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović i predsjednik  hrvatske Vlade Andrej Plenković i kada bi samo one zaredale u predstavi Tvrda kohabitacija bilo bi to možda ipak malo suviše tegobno. Zato su autori kombinirali citate i izmišljene  dosjetke pa njihov kazališni sukob počinje odlaskom u Svetu Nedelju na puštanje lifta u pogon. U službenom autu je uz   Andreja (Domagoj Janković) savjetnica Kristina (Nika Ivančić), dok je uz Zorana (Domagoj Ivanković) Borna (Lovre Kondža) koji su u dosluhu i planiraju svoje poslodavce (šefa i gazdu) strpati u lift koji funkcionira kao vremenski stroj i tako ih se riješiti. I tako se dvojica političara nađu u raznim razdobljima i svugdje do izražaja dolaze njihovi svjetonazori, narav, pristup i ponašanje, bez obzira susreću li kralja Tomislava, novinarku Zagorku, genijalnog Teslu ili legendarnu Divu Grabovčeva (sve uloge igraju Ivančić i Kondža). Dijalozi su duhoviti (iako pomalo nedosljedno formulirani), likovi koje susreću neočekivani, a sličnost dvojice Domagoja s modelima koje prikazuju (uspjeliji u načinu, no izgledom) dostatna je da izaziva veselje, meni je predstava pomalo monotona, jer mi puko redanje, ma koliko bilo dinamično i dopadljivo izvedeno, nije uspjelo izdržati breme trajanja.

Crpiti ideje, likove ili čak cijele rečenice iz stvarnosti naoko je jednostavno, ali ta zavodljivost skriva zamku. Vješto je skriva.