Nikada nisam bila posve sigurna koja je od vinkovačkih lampi  baš ona „nasrid Vinkovaca“, ali pouzdano znam gdje se nalazi Gradsko kazalište „Joza Ivakić“ koje je nakon temeljite obnove „otvorilo vrata“ omogućivši publici da tri večeri za redom, uz besplatne ulaznice, pogleda komediju Joze Ivakića Pouzdani sastanak u dramatizaciji i režiji Vladimira Andrića (6.4.2024.). Rođen u Vinkovcima, Joza Ivakić (1879.-1932.) je diplomirao klasičnu filologiju i slavistiku na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu nakon čega se zaposlio kao srednjoškolski profesor. Napisao je dva romana, pregršt pripovijetki, nekoliko jednočinki i pet drama, a u kazalištu je, osim kao autor, sudjelovao kao dramaturg (HNK Osijek, HNK Zagreb),redatelj, predavač, jezični savjetnik, lektor, kazališni kritičar, arhivist ...  Gradska knjižnica i čitaonica u Vinkovcima posjeduje Ivakićev prijepis komedije Pouzdani sastanak, dok se u zaštićenom fondu Gradske knjižnice Zagreb komedija nalazi u tiskanom izdanju (St. Kugli, Zagreb, 1922.?) s napomenom da je prva izvedba bila 18.11.1915. u HNK u Osijeku. Kasnije izvedbe bile su 1978. u Vinkovcima u režiji Himze Nuhanovića te 1996. u HNK Osijek u režiji Damira Munitića.

Budući da vinkovački ansambl broji svega troje glumaca, u predstavi su nastupili neki osječki glumci, ali i Vinkovčanin Dušan Gojić (1953.), dugogodišnji glumac zagrebačkog HNK, koji u predstavi glumi Gjuku birtaša u čijoj se birtiji održava „pouzdani sastanak“. Gjuka smatra da u birtiju svatko može doći i još kada ga kći Milka (Katarina Šestić Baotić) i supruga  Reza (Antonia Mrkonjić) uvjere da će na tom sastanku mladi Milan Bujanović (Vedran Dakić) govoriti o unapređenju rada čitaonice, pjevačkog i sličnih društava i da to nije politika, on pristane (Milka: „Politika je kad se radi o izborima za hrvatski sabor.“). Njih dvije podržavaju sastanak jer se Milka i Milan vole, a Reza računa da će Milan uskoro zaprositi Milku. Budući da se o sastanku priča po varošici, „korektni činovnik“ Jakob Serdić (Mario Rade), muž njihove druge kćeri Julke (Matea Marušić), strahuje od negativnih posljedica. Uvrijeđeni stalni gosti odlaze (kapetan Takačić – Vjekoslav Janković, Samokres – Zorko Bagić) iz birtije, Gjuka toči piće i ne miješa se ni u što, a  građani okupljeni na sastanku, predvođeni gorljivim Matišom Slajkovićem (Dominik Karaula), prihvaćaju Bujanovićeve ideje.

Međutim, kad Bujanović u novinama objavi članak o nužnosti „preporoda“ svih društava, varošani Gjuki predbacuju da je dozvolio sastanak i povrh toga revolucionarno govorio uopće ne mareći za njegovu tvrdnju da je kao „dobar birtaš“ samo točio piće. Serdić je Julku potjerao roditeljima jer strahuje za karijeru, dok je gnjevni Gjuka otjerao Bujanovića, pa sestre sjede u svojim sobama i plaču („Jedna je puštenica, a druga je zaručnica bez zaručnika“). Budući da će vlast sudionicima sastanka uskratiti prije dogovorene povlastice, oni se olako odriču Bujanovića i njegovog članka (Matiša: „I nije njih ništa stid“). Gjuka shvati da se prenaglio i miri se s Bujanovićem, Serdić saznaje da neće imati nikakvih posljedica i dolazi po Milku, vraćaju se stalni gosti, a na Milkino pitanje hoće li opet držati pouzdane sastanke, Bujanović odgovara: „Uz ove ljude i ove prilike neću. Čekat ću nove ljude i novo doba.“ Osim gostiju i osoba bliskih birtaševoj obitelji, po sceni se vrzma ljubavni par koji čine Matišina žena Vikica (Josipa Oršolić) i „malovaroški  kicoš“ Gjuro Dijanović (Lorenco Tolić).

Sadržaj komedije pokazuje da se za stotinjak godina nije puno toga promijenilo  (Matišin komentar o ljudskoj prevrtljivosti: „(…) oni su ili račundžije, ili kukavice, ili puzavci.“) i mada komedija posjeduje odlike političke satire, teško ju je takvom prihvatiti jer je „dobroćudna“ i predvidiva. Dopisivanje psovki, erotskih scena i dosjetki narušilo je atmosferu Ivakićeve komedije i doista ne vidim potrebu za  takvim zahvatima! Glazba (Denis Hadžić) nije uvijek logično pratila zbivanja (mahom je odvajala scene), a nerijetko je bila preglasna i tako „pokrivala“ govor.

Prilično je neočekivan izgled birtije izgrađene od sanduka za pivske boce (kruži šala da je to ostavština od obnove zgrade) posve netipičan za prikazano podneblje, a obavijest iznad vrata „keep walking“ u odnosu na Ivakićevu, nekada i danas  dragu birtijsku objavu, „Danas za novce, sutra zabadava“, djeluje sasvim izvan konteksta. Tena Jurišić je prigodno odjenula glumce, dok je Tomislav Kobija duhovito osvijetlio „pouzdani sastanak“ jer je Bujanović prihvatio Gjukinu uputu da se cijeli događaj zbiva „po mraku“. Šteta da u prikazu poznatih pjesama („Za jedan časak radosti“, „Na te mislim“, „Tko je srce u te dirno“) „malovaroški Don Juan, lajavac i danguba“ Dijanović nije u Toliću imao boljeg  pjevača (lažovi bi morali biti uvjerljiviji). Čini mi se neobičnim izbor za uloge  bračnih parova Kolundžić (Gojić – Mrkonjić) i Serdić (Rade – Marušić), a ne razumijem niti odluku za naglaske kod Oršolić. Vedran Dakić se nedvojbeno profilirao u pouzdanog interpreta i mada sam ga u zadnje dvije predstave („Plišana revolucija“, „Pouzdani sastanak“) gledala u ulozi „nježnog“ revolucionara, oba je puta bio vjerodostojan.

Njegovanje zavičajne književne / kazališne baštine je vrijedan i izuzetno važan posao koji zahtjeva temeljitu pripremu, no pri tome nisu nužne preinake niti izvedba u duhu današnjice.