Centar za kulturu Histrionski dom već godinama svakog proljeća i jeseni obogati zagrebačku scenu festivalima u spomen na dvojicu „histriona“ – glumca Mladena Crnobrnju Gumbeka (1939.-2000.) s kabaretskim predstavama i Josipa Bobija Marottija  (1922.-2011.) s komedijama pa iz programa 12. Bobijevih dana smijeha (7.-23.11.2023.) predstavljam tri predstave obilježene narječjima: Art Yasmine Reze u režiji Barbare Rocco, HNK u Varaždinu (12.11.), Levan Beach hotel Michaela i Susan Parker u režiji Jasminka Balenovića, Istarsko narodno kazalište Pula (14.11.) i Zakon Zagore Ivana Lea Lema, Gradsko kazalište mladih Split (19.11.).

Francuska glumica i spisateljica Yasmina Reza (1959.) dobro je poznata hrvatskoj publici jer je u domaćim kazalištima igrano nekoliko njezinih drama, od kojih je prva bila Art (1994.) u izvedbi Teatra u gostima 1998. (i kasnije su bile Art, nikada naslov Umjetnost). Serge je skupo platio sliku (poznatog) apstraktnog slikara i ponosno je pokazuje prijateljima, ali Marc i Yvan vide samo bijelu plohu: Marc pogrdama „časti“ i sliku i Sergea, dok je Yvan pomirljiviji, mada se čudi i kupnji i slici. Slika potiče duhovite i pronicljive razgovore o umjetnosti isprepletene s prikazom karaktera trojice prijatelja i njihovog prijateljstva. U varaždinskoj predstavi imamo dvije promjene: Serge (Marinko Leš) nema prijatelje, nego prijateljice pa je Marc postao Mara (Helena Minić Matanić), a Yvan Ivana (Hana Hegedušić), a prijevod Sonje Bašić prebačen je u kajkavsko narječje (Barbara Rocco, Marko Gregur). Ne znam  što se dobilo „rodnom“ promjenom jer su likovi zadržali „muški“ predznak: Minić Matanić reagira preoštro i ne korespondira s previše „pomirljivom“ Hegedušić; jedino Leš ne odstupa od prvotnih premisa. Kajkavski vokabular u meni izaziva iskreno veselje i jako ga volim, ali u varaždinskom žargonu nisam uočila toliko lokalizama (radi se o urbanim ljudima) kao u ovoj izvedbi (licentia poetica?). Scenografkinja Vilka Rožić opremila je Sergeov stan bijelim namještajem (uz projekcije) tako da se slika (obasjana bijela ploha) vrlo dobro uklapa u ambijent (Ivana: „Slika nije nekaj, ali nije ni nikaj“) kao i glazba Davora Rocca. Kontrirajući naglašenoj bjelini, Žarka Krpan je odjenula glumice u odjeću jakih boja, što je bilo očekivano, ali ne i nužno (njih su dvije zgrožene cijenom, a ne izgledom slike; možda bi je prihvatile da nije bila tako užasno skupa). Čini mi se da je predstava mišljena previše „rezolutno“ pa je izgubila ironični predznak, mada je imala sve preduvjete za nj.

Puni naziv pulskog kazališta glasi Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula (ove se godine puni dvadeset godina tog imena) i iako su brojni daroviti glumci izašli iz pulskog Dramskog studija, o samom se repertoaru manje zna pa je zato njihovo gostovanje s romantičnom komedijom Levan Beach Hotel ( Sandy Toes & Salty Kisses, 2018.) bračnog para Parker bilo dragocjeno. Zbivanja u hotelu poznatom po odlično organiziranim vjenčanjima od početka idu pogrešno: začepila se septička jama, otputovala je glavna organizatorica vjenčanja, zamjenom soba dolazi do pogrešnog flerta, majka spletkari protiv kćerinog momka pa ga ova napušta, novinar iz časopisa koji piše o „najboljim destinacijama“ osumnjičen je za špijunažu (u hotelu radi ilegalna destileriju) i tako redom, gore od gorega. Nakon bezbrojnih peripetija sve se razjasni i posloži jer djeluje „čarolija bosonogog hodanja po pijesku“ što dovodi do tri, umjesto jednog (predviđenog) vjenčanja.

Ne znam je li ovo prva komedija bračnog para Parker prevedena na hrvatski jezik (Balenović), ali je sigurno prva izvedena na ližnjanskoj čakavici u prilagodbi Marilene Dužman (hotel je nazvan imenom obližnjeg otočića Levana). Sve se događa u tipičnom hotelskom predvorju (Balenović, Goran Šaponja) na čijoj je recepciji Luce (Linda Kliman) i po uputama vlasnice Ondine (Irena Tereza Prpić) dijeli ključeve: prve ulaze majka Glorija (Romina Vitasović Lučić) i kći Tamara (Vini Jurčić) „neprijateljski“ raspoložene jer majka kćerinog momka Petra (Dominik Dolenc) ne smatra dovoljno dobrim za zeta, za njima stiže Hrvoje (Luka Mihovilović) koji se svidi Luci i ona mu daje Petrovu (bolju) sobu pa Petru ostaje Hrvojeva (lošija) soba i ta zamjena uzrokuje zamalo „kobne“ posljedice. Najsloženiju zadaću imao je Valter Roša u svojih nekoliko uloga, posebno zabavan kao madame Coco (kostimi Desanka Janković, glazba Teodor Tiani). Dinamična, iznimno vesela predstava s krasnim narječjem prilično je rijetka među pretendentima na komične predstave, pa joj želim dug život.

Redatelj i tekstopisac Ivan Leo Lemo je autor specifične i prepoznatljive kazališne estetike što se očituje i u predstavi Zakon Zagore (kritiku Ane Matijević pročitajte ovdje) u kojoj je otišao „korak dalje“ i izmislio riječi kako bi njegovi Vlasi (stanovnici Dalmatinske zagore) mogli ispričati što su vidjeli kada su iz svojeg krša (selo Vitrovina) stigli u Split. Prvi zakon Zagore govori da „babe žive od sviju duže“ pa predstava počinje prikazom šest žena, sve imenom Anđelija (Lidija Florijan, Ana Gruica Uglešić, Mia Vladović, Nada Kovačević, Ivana Gudelj, Andrea Mladinić) odjevenih u crno (Marko Marosiuk) i smještenih u slikovitom ambijentu (Vesna Režić) čije ozračje naglašava glazba (Zvonimir Duspara), a one razgovaraju samo njima razumljivim jezikom (Lemo ga je nazvao „vlaški na steroidima“). Ključni trenutak je godina 1953. kada  Ante (Matija Grabić) dolazi, nakon što se zaposlio u Splitu, po svoju zaručnicu Anđu i odlaze u grad i od tada se pred nama nižu prizori puni svakakvih čuda (defiliraju likovi i događaji od njihovog dolaska u Split do danas, pri čemu je  ponešto  potpomognuto supstancom iz kaktusa zasađenog u vrtu Vile „Dalmacije“ gdje su se naši junaci prvotno smjestili).

Doista bi potrajalo kada bih prepričala sve čega se Lemo sjetio i dotakao u ovoj predstavi, koja je vizualno i jezično zanimljiva, ali meni nije bila ni zabavna ni dinamična (dapače, neke su mi scene bile duge i dosadne). Zbunjuje me oduševljenje publike i priznanja struke (najbolja predstava na festivalu 12. Bobijevi dani smijeha i nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta 2023. godine) pa jedino mogu zaključiti da mi estetika ove predstave nije bliska i da mi preostaje čmamiti (Lemov vlaški jezik u značenju čekati i čamiti).

Bez obzira na sve prije rečeno, drago mi je kada se predstave igraju na dijalektima i izmišljenim jezicima jer kod komedija to nesumnjivo itekako dobro funkcionira.